– Kada sam čuo groznu vijest koja nas je sve satrla, prvi poriv i misao bili su mi: “Zašto? Toliko bagre još ima koja hoda oko nas. A onda, naravno, dobiješ i povrat koji te demantira: neka bagri uska zemlja, uske njive i uska prostranstva, jer ljudima poput Saleta zemaljska prostranstva su preuska – započeo je osječki književnik i scenarist Davor Špišić u svom govoru, koji nije čitao, već “izbacio” iz duše, na komemoraciji za iznenada preminulog redatelja i glumca Sašu Anočića.
– Nakon Forda i Leonea, on je treći redatelj vesterna i kao takvome ova su mu zemaljska prostranstva preuska. Sad je na, nadam se, nekim beskonačnim prostranstvima odakle nam se smijulji onim finim gospodstvenim smijehom i podsmijehom, uvijek iz nekog backgrounda, i vjerujem da smišlja i režira još puno toga što njegova široka mašta sniva – rekao je Špišić. Oprostili su se od Anočića i kolege s glumačke scene u HNK Osijek, za koji od svojih profesionalnih početaka vezan i sam.
– Dijelio sam s njim gotovo pola svoga života, 30 godina dijelim i pratim njegovu umjetnost i život, radili smo deset projekata zajedno, režirao mi je tri drame. S njim raditi bilo je nevjerojatno, čudesno i teško iskustvo. Trebalo je pristajati na njegove goleme zahtjeve i snove. Bio je sanjar u vremenima u kojima su najgrublje realije bile stvarnost. U tim vremenima biti sanjar, a zahtijevati od nas svih da se tim snovima predajemo, da svoje snove uključujemo i priključujemo njegovima, to je, zapravo, bilo strašno. Upisati 1992. umjetnički zanat, u vremenu rata i pakla, to su mogli zaista nepopravljivi zombiji, a jedan od njih je bio Saša Anočić. Odmah na primjenom netko je rekao: “Podsjeća na Šerbedžiju”, a jednom prilikom je Šerbedžija rekao kako su samo veliki i hrabri ljudi u stanju spoznati i doseći blagost. Sale je bio blag i hrabar čovjek – nastavio je Špišić.
Jednom mu je rekao, otkrio je Špišić, kako “sve što zna, crpi i želi u životu i umjetnosti napraviti crpi iz djetinjstva”.
– Sve predstave, od antologijske trilogije, počivaju na dječjoj mašti. Druga je stvar na zaštiti potlačenih. Jedan je od rijetkih koji je uvijek stajao na strani potlačenih, odbačenih, luzera, marginalaca, kao što je i sam bio – rekao je Špišić, dodavši kako je Anočić bio “potpuno cijepljen od tehnologije” i iz njegovih su džepova stalno ispadali papirići s bilješkama.
– Ne znam jesmo li ga dostojni, ali pokušat ćemo mu vratiti svojim životima i umjetnostima. Adio, kauboju, vidimo se! – zaključio je. Publicist i glazbenik Branko Kostelnik napisao je pismo koje je pročitano u kazalištu, a s njime i jedno obećanje.
“Sve mi ovo djeluje nestvarno. Još jučer smo kovali planove kako ćemo “Osječki long, long play” prebaciti na film, onako kako naš grad konačno zaslužuje. Rekao sam ti da ga prvo pišem za film, moramo vratiti našem gradu što smo tu naučili”, napisao je Kostelnik dodavši da je Anočić stalno kovao planove o povratku u rodni grad, a planirao je taj trenutak za osam godina kada mu kći završi srednju školu.
– Rekao si mi: “Ja sam neizlječivo zaražen virusima koji se zovu art i Osijek.” Sale, lega moj, nikada neću zaboraviti sve one tvoje male papiriće na kojima si noćima dopisivao scene. Nikada neću zaboraviti tvoje legendarne i tako česte uvjerljive rečenice: “Evo, sad sam se naježio!” Sale, ikono naša, legendo osječkih ulica. Moram snimiti taj naš film, ako Bog da, tebi u čast – poručio je on.
