Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Sustav Golog otoka udarao je na vrijednosti posebno važne ženama

Izložba "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete" govori o čak 850 žena koje su robijale na Golom otoku i Svetom Grguru, a kao produžetak izložbe u MMSU, na ulicama Rijeke postavljeni su plakati sa svjedočanstvima bivših zatvorenica.
18. veljače 2022. u 11:24 0 komentara 985 prikaza
Foto: Nel Pavletic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Mnogo pozornosti ovih je dana izazvala najava izložbe "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete" koja se bavi sudbinama robijašica u političkim logorima na Golom otoku i Svetom Grguru. Autorica je Andreja Kulunčić u suradnji s kustosicama Irenom Bekić i Ancom Veronom Mihuleț. Glavne suradnice na projektu su antropologinja Renata Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinja Dubravka Stijačić, a zatekli smo ih taman prilikom postavljanja izložbe u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

 

– Za sudbine logorašica zainteresirala sam se kad me je Darko Bavoljak, predsjednik udruge Goli otok “Ante Zemljar”  pozvao kao i druge umjetnike i umjetnice da reagiramo na prostore Golog otoka. Činjenica da na tom lokalitetu do moje prve umjetničke intervencije nije bilo ni infoploče o povijesti i ustroju logora, neprihvaćanje da je ženska trauma jednakovrijedna, ali i drugačija od muške te činjenica da je taj povijesni događaj ostavljen na margini bili su snažan poticaj, pa i etički zadatak, da uronim u ovu temu – kaže nam Andreja Kulunčić.

Sa suradnicama je na oba lokaliteta u rujnu 2019. godine postavila ploče s natpisom: "Na Golom otoku i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s Informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora."

Sljedeći segment prostornih intervencija na mjestima nekadašnjeg logora bio je upis svjedočanstava zatvorenica u živu stijenu, a uslijedile su i suradnje s plesačicom Zrinkom Užbinec, instrumentalisticom Jasnom Jovićević i vokalisticom Annette Giesriegl koje su na lokalitetima radile na osnovi dostupnih svjedočanstava kažnjenica. Ime izložbe "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete" preuzeto je pak iz iskaza prve upraviteljice logora Marije Zelić, koji je izgovarala kažnjenicama kada bi pristizale u logor.

– Ta parola dio je retorike preodgoja koja direktno optužuje kažnjenice za izdaju, i to u trenutku kada je trebala najveća odanost. Ako gledamo metaforički, Partiji se pridaje karakteristika žive osobe, majke, sestre, prijateljice kojoj su njezine suputnice u ključnom trenutku okrenule leđa. Imputira im se čin izdaje oslabljenoga, nekoga tko treba pomoć, što se kosi sa ženskom potrebom za solidarnošću – kaže Irena Bekić.

Psihoterapeutkinja Dubravka Stijačić naglašava da su upravo potrebe da pripadamo, da se družimo i brinemo za druge, da imamo osjećaj da radimo nešto što ima značaj i da nas drugi cijene osnovne psihološke potrebe. S ovim i sličnim rečenicama dnevno upućivanima kažnjenicama, uz težak fizički rad koji se od njih zahtijevao, željelo se njima upravljati, kontrolirati ih te u konačnici postići da žene rade i vjeruju u ono što je Partija smatrala ispravnim.

– Oduzimanje slobode traumatski je doživljaj prvog reda, a posebno je stresno ako vam je oduzeta sloboda zato što ste kolateralna žrtva i zapravo ne znate o čemu se radi, kao većina žena odvedenih na Goli otok i Sv. Grgur. Možemo reći da su uvjeti bili teški za sve, no ne možemo generalizirati i reći da postoji jedno ponašanje karakteristično za sve logorašice. Također, našli bismo razliku i u ponašanju muškaraca i žena – otkrila nam je psihoterapeutkinja. 

I zaista, istraživanja političkog nasilja u različitim dijelovima svijeta pokazala su da ono različito pogađa muškarce i žene te da kreatori različitih oblika torture, ucjene i psihičkog pritiska računaju s tim posebnostima. Kažnjenicama u arhipelagu Goli teže je palo višegodišnje oduzimanje građanskih prava, prava na stan i posao budući da su ih netom stekle zahvaljujući socijalističkoj legislativi. Teže su proživljavale i odvojenost od djece i članova obitelji o kojima su skrbile, razvode, odricanje očeva, kao i logorske ceremonije degradacije i moralnog blaćenja.

– Žene se povezuju skrbeći o drugima i pružajući pomoć, dok se muškarci udružuju na osnovi moći, dokazivanja i natjecanja. Logorski je režim negirao vrijednosti koje čine ženski habitus – brigu za druge, suosjećanje, podršku i solidarnost, a nagrađivao je uhođenje, doušništvo, izdaju i fizičku okrutnost. Fizička borba i obračuni sastavni su dio patrijarhalne kulture, baš kao i moralno ucjenjivanje žena, što je logorski sustav sustavno zloupotrijebio – kaže Renata Jambrešić Kirin.

Velik broj bivših kažnjenika nije se uspio reintegrirati, ali među ženama je to bilo još gore, tvrde naše sugovornice. Malen broj logorašica kasnije je ostvario karijeru i profesionalni život. Većinom su se povukle u tišinu, posvetile se obitelji i često jednostavnijem poslu od prijašnjeg. Renata Jambrešić Kirin ističe da su žene su vrlo često tretirane kao "drugorazredni igrači" u političkim obračunima i važnim povijesnim događajima pa se ni sudbinama logorašica nitko nije ozbiljno nije bavio.

Milovan Đilas je zahvaljujući studiji "Anatomija jednog morala" postao najpoznatiji jugoslavenski disident, dočim su ugledne komunistkinje koje su ukazivale na iste anomalije crvene buržoazije bile i kažnjene i zaboravljene. Ako pogledamo primarne izvore, vidjet ćemo da među više stotina zabilježenih svjedočenja bivših kažnjenika imamo jedva desetak ženskih memoarskih knjiga i videointervjua. Tek digitalna memorijska kultura, uključujući i web-stranicu ovog projekta, polako ispravlja povijesnu nepravdu prema ženama koje su stradale u vihoru velikih povijesnih događaja. Našu je humanističku poziciju lijepo opisala teoretičarka Aleida Assmann koja smatra da se nacionalni ponos i dignitet najbolje brane povijesnim znanjem i razvojem kritičke svijesti mladih generacija – kaže antropologinja.

Dodaje da kao društvo pribjegavamo različitim načinima povijesnog pojednostavljivanja, a ne suočavanja s teškom prošlošću i u tome nismo osamljeni u Europi.

– O ideji kolektivne traume puno se raspravljalo u kontekstu glavnih povijesnih događaja 20. stoljeća. Kako je naša nedavna povijest prepuna događaja o kojima se u njihovo vrijeme nije moglo otvoreno raspravljati, velika je prtljaga izgubljenih ili s vremenom zaboravljenih događanja. Andreja Kulunčić je usprkos zamkama povijesti uspjela obnoviti kolektivno pamćenje. U tom smislu, njezin umjetnički projekt funkcionira kao katalizator prihvaćanja, kako od javnosti tako i od članova obitelji žrtava političkih logora – ocjenjuje Anca Verona Mihuleț.

Renata Jambrešić Kirin smatra da je ovaj projekt ukazao i na generacijski prijenos traumatskog iskustva.

– Čitava ova izložba aktivno potiče rasprave oko toga kako se sjećamo, čega se sjećamo i koja je uloga prošlosti u budućnosti. Svjedočanstva zatvorenica postale su provodne niti u tome. Njih smo odabrale kao vizuale izložbe i postavile ih ne samo u muzejskom prostoru već i po oglasnim punktovima po gradu, ispunivši grad njihovim glasovima. Mislimo da je upravo razvezivanjem čvorova šutnje moguće normalizirati pojedine dionice prošlosti koje državne politike nisu htjele priznati ili vidjeti – kažu nam kustosice i dodaju da je gestom postavljanja info tabli na lokalitetima ženskog političkog logora, Andreja Kulunčić preuzela ulogu donositelja odluke.

Svjedočanstva logorašica

U sklopu projekta autorice su na stijenu Golog otoka dale uklesati riječi Vere Winter, ispisane rukopisom njezine unuke Nine: "Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bismo kamenje nazad do mora." Na Sveti Grgur upisale su pak riječi Ženi Lebl, ispisane rukopisom njezine nećakinje Ane: "Na tvojoj grbači, Sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje biti ili ne biti. Ako biješ – bit ćeš. Ako ne biješ – bit ćeš bijen." Ove godine planiraju nastaviti s vizualnim punktiranjima ženske memorije upisivanjem svjedočanstva Eve Grlić: "Koja ne tuče, s neprijateljstvom još nije raskrstila. Živjele smo kao zvijeri. Stalno u strahu i na oprezu", koje je ispisala njezina kći Vesna Domany-Hardy.

BEZ IMALO MUKE
Otkrila kako se riješiti plijesni na rubovima tuš-kabine, a svi su oduševljeni
Argentum
Ljeto u svim bojama
Znate li da je fotogeničnost samo mit? Otkrivamo kako zapravo uvijek možete biti 'lijepi'
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.