Dolaze uglavnom navečer. Kucaju tiho, kao da se boje da će ih netko čuti, a zapravo se boje da ću ih čuti ja. Otvorim vrata i pustim ih unutra bez pitanja. Voda je uvijek na štednjaku i sušeni pelin, koji sam donijela s brda pokraj Kolomeje, u plastičnoj vrećici među rubljem. Prije tri godine i jedne zime.
Marija je došla zbog muža koji je pio. Sjela je za stol i gledala u dno šalice dok se pelin taložio. Rekla sam joj što treba reći, kako se držati, kamo otići ako ne posluša. Stavila sam joj ruku na tjeme, na način na koji me učila baka, bez objašnjenja, bez imenovanja. Marija nije pitala što radim. Možda je osjetila, možda nije. Otišla je drukčija nego što je došla – to je jedino što se broji.
Vesna je došla zbog posla, zbog sestre, zbog toga što nije mogla zaspati već tri tjedna. Sjela je i počela plakati još u hodniku. Pustila sam je. Suze su joj bile vrele. Mene su nekada davno učili kako vatra ne gori dokle god je ne pustiš, a čovjek je isti.
Stanujemo u starom dijelu grada, ja i mačka čije ime ne govorim naglas. Ulica je krivudava, a kamenje pod nogama pamti više od svih nas zajedno. Prva godina ovdje bila mi je najteža – ne zbog ćudljivog vremena ili stranih ljudi, nego zbog tišine koja nema pravi okus. Kod nas tišina ima miris planine, smreke i dima. Ovdje miriše na kamen i vlagu. Samo sam naučila živjeti s tim.
Nisam otišla zbog rata. Rat je bio samo zadnji u nizu razloga koji su svi imali isti oblik – muški, uporan i uvjeren.
Poruke na mom profilu počele su u listopadu.
"Znam gdje živiš." To je bila prva. Bivši dečko Lare, koju sam uputila da ode, a ona je i otišla. Od njega.
Izbrisala sam poruku. Skuhala čaj.
Došla je Lidija s problemom koji nije bio problem, nego strah, a strah se ne rješava, nego imenuje. Sjedile smo i šutjele dok voda nije postigla pravu temperaturu i onda smo govorile polako, naizmjence, kao što se to radilo oduvijek uz vatru podno planine kad netko dođe po savjet – ne kako bi čuo ono što želi, nego da čuje ono što jest.
Do večeri je stiglo još sedam poruka. Nisam ih pročitala.
U studenom je pisao s novog profila. Počeo je ostavljati komentare ispod svega što sam objavila. Recept za odvar od korijena valerijane, fotografija divljeg pelina na sušenju, mačka na prozoru s pogledom prema katedrali – ispod svega je pisao. Netko je pitao tko je taj čovjek. Rekla sam da ne znam. Lagala sam.
Lagao je i on. Ne o meni, nego o Lari. Pisao je stvari koje su bile dovoljno blizu istini da izgledaju istinito, a dovoljno daleko da budu otrov. Ispod svega je bio miran, gotovo zaštitničkog tona. Dodao je, usput, u jednom komentaru, kako sam strankinja. Da nitko ne zna odakle sam zapravo došla. Da takve stvari koje radim nisu normalne. Nisam komentirala. Blokirala sam profil. Napravio je drugi.
U prosincu je već stajao pred kućom. Vidjela ga je Vesna kad je dolazila. Netko stoji na uglu i gleda gore. Zatvorila sam laptop, obrisala tipkovnicu platnom koje je mirisalo na dim. Tek tada sam pogledala kroz prozor. Stajao je mirno, s rukama u džepovima, kao da čeka red.
Nastavila sam razgovor s Vesnom koja je imala problema sa zaboravnom majkom. Sjetila sam se svoje i plakale smo zajedno. To uvijek pomaže. Mačka je legla u moje krilo, a kad sam opet pogledala van, čovjeka više nije bilo.
Ali nešto njegovo ostalo je u zraku, ljepljivo. Nestalo je tek pred jutro.
U siječnju je netko u komentarima pitao čime se ja to točno bavim. Drugi je odgovorio prije mene. Treći je dodao kako ovakve žene donose nesreću, kako ih oduvijek ima po starim kućama te ih treba držati na oku i na povodcu. Nitko od njih nije me poznavao. Svi su pisali sa sigurnošću ljudi koji su odavno znali sve što im je trebalo znati.
Poruku Lari poslala sam tek u veljači. Kratko. Upitala sam je kako je. Odgovorila je odmah – dobro je, ima novi posao, spava bolje. Nije pitala zašto se javljam. Voda u šalici bila je taman prave temperature za sušeno cvijeće lipe.
Objavio je screenshot u ožujku. Moj razgovor izrezan iz konteksta, premješten, pretvoren u nešto što nisam ja, ali je izgledalo kao da jesam. Ispod je pisao smireno: "Mislim da bi netko trebao znati što ova žena radi. Mislim da bi netko trebao provjeriti." Do jutra je imao četiri stotine komentara. Mnogi su spominjali rat, mnogi su spominjali odakle sam došla. Netko je napisao kako bjegunice ne biraju – samo uzmu što mogu, ostave kaos iza sebe i odu dalje.
Netko drugi se složio.
Nisam čitala do kraja. Mačka je sjedila na tipkovnici i gledala me ravno u oči. Sklopila sam laptop. Otvorila vrata jer je netko kucao – mlada žena, uplakana, s torbom u kojoj je imala sve što je uzela kad je izašla iz stana u kojemu više nije mogla ostati. Pustila sam je unutra. Voda je bila na štednjaku. Pričekala sam da se dovoljno ohladi. Voda. Žena. I suze. Ovaj put ja nisam plakala. Samo njezine suze morale su biti dovoljne.
Sljedeća objava bila je od dviju žena koje su me branile. Napisale su malo, ali dovoljno. Njegov se profil utišao na tri dana. Mislila sam da je gotovo.
Nije bilo gotovo. Samo je čekao.
Znala sam kako to završava – ne iz straha, nego iz pamćenja koje nije moje.
Kamenje ove ulice pamti. Ja sam samo još jedna koja je to prepoznala.
Pripremila sam divlji pelin. Napunila sam stan mirisom koji se lijepi za zidove, za zavjese, za prostor između stvari. Mačka mi se pri tome uznemireno provlačila između koraka.
Torbu sam složila tiho, bez žurbe. Nije bilo mnogo — nikada i nije bilo. Plastičnu vrećicu ostavila sam praznu na stolu, pokraj šalice.
Sjela sam kraj prozora i čekala.
Čula sam ga na stubištu prije nego što sam ga vidjela. Korak koji se trudi biti tih, a nije. Kad su se vrata otvorila, ušao je u dim koji je već bio posvuda. Vidjela sam kako trepće, kako mu oči počinju suziti, kako se zaustavlja usred sobe, zakašlje i pogleda oko sebe kao da traži nešto što bi trebalo biti tu, a nije. Zakoračio je opreznije, u oblak od mirisa koji ga je zaustavio. Stala sam u kutu, stopljena s naslonjačem, ruku položenih na krilo. Gledao je ravno u mene, ali me nije mogao vidjeti. "Gdje si?" povikao je, a glas mu se slomio o vlažne zidove. Ja sam samo šutjela i pustila da ga tišina polako nagriza. Vidjela sam mu lice u polumraku – postajalo je sivo, isto onako kako je izgledao pelin u mojoj šalici. On više nije bio isti muškarac koji je došao. Kad je počeo teturati unatrag, hvatajući zrak kojeg za njega ovdje više nije bilo, podigla sam mačku s poda i podragala je zadnji put.
Pozvao je policiju sam, s ulice. Glas mu je bio drhtav. Govorio je o dimu koji nije mogao podnijeti, o mirisu koji nije mogao opisati, o mačjim očima koje su ga pratile. O tome kako je vidio nešto, ali ne zna što. Kako mu se pod micao pod nogama.
Kad je policija ušla, stan je bio prozračen i prazan. Na štednjaku lonac s hladnom vodom, a na stolu prazna šalica i plastična vrećica. Njezinih stvari nije bilo.
U zapisniku: miris nepoznate biljne tvari. Tragova provale nema. Stan napušten. Nestanak kategoriziran kao dobrovoljan.
Na njezinu profilu netko je objavio fotografiju naslovnice stare knjige. Objava je imala pet tisuća dijeljenja do jutra. U komentarima su stotine žena koje se nisu poznavale pisale isto ime.
Magda.
Profil je ubrzo obrisan.
Dim se tiho razišao.
Mačku je uzela Vesna.
Stipo Jureta, rođen 1966., diplomirani je ekonomist, živi u Zagrebu i tek je ove godine počeo aktivno pisati priče i sudjelovati na natječajima. Tematika priča je razna, a najčešće su to povijesne i osobne teme. Ima jednu objavljenu priču u SF časopisu SIRIUS iz davne 1986. godine.