Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Pašin tefter

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
03. veljače 2021. u 13:26 0 komentara 395 prikaza

Priča se da je nekad davno, još u vrijeme Husref-paše, u Travniku pazarni dan bio petak. Tog dana, koji se u nekim krajevima više slavio nego svetac – zaštitnik sela ili mevlud, u travničku čaršiju slio bi se sav svijet. Već u cik zore, uz pjev prvih pijetlova, uske staze s istoka Bukovice i sa zapadne strane Vilenice dolazio bi svijet vukući svoje proizvode i plodove zemlje, da bi ih prodali travničkoj gospodi, pokrivenim hanumama i uvijek vrijednim i užurbanim Židovima.

kratka priča Otok

Toga dana Travnik bi posebno oživio. Splet raznih zvukova stvarao je orkestar čarobnih moći. Vješto bi se nadvikivali prodavači nadasve poznatog vlašićkog sira, žene bi pozivale gospođe da dođu i proberu sebi opletene vunene čarape od vlašićkih ovaca pramenki jer, evo, samo što nije zima, a zime su u Travniku posebno surove. Nudile su one i razno voće, kajmake, kozji sir, mlaćenicu i mnoštvo drugih proizvoda. Obližnje aščinice mirisale su na domaća jela, vlasnici su znali da će seljani nakon obavljenih poslova zasjesti u njih, uz rakiju i mirisne čorbe diviti se svojoj umješnosti i spretnosti u trgovini.

Ljudi, svatko sa svojom vjerom, svojim brigama oko podne bi se uputili prema svojim bogomoljama, vratiti Bogu dug i tražiti zaštitu i zdravlje i u budućnosti. Kao da je tog dana molitva bivala posebno uslišana.

Ispred Mevludinove kahvane sjedio je Nusret-efendija, muftija travnički, učen čovjek, šiljasta nosa i uvijek nešto zamišljen, kao da je neprestano uronjen u neke duboke, nama smrtnicima nerazumljive i neshvatljive tajne. Srče on kahvu, gleda Lašvu kako se zaigrana spušta niz padine Travnika i onako, sam sebi u bradu nešto tumači i kao da se počinje svađati sam sa sobom, nešto prigovara. Mevludin, stari kahvedžija, mudrac travnički, onako izokola pita:

– Hoće li, moj dobri Nusret-efendija, biti danas džume?

On ga pogleda mrko, obori pogled, srkne kahvu i reče:

Magdalena Blažević TRI NAGRADE Objavljeni pobjednici 54. natječaja Večernjeg lista za kratku priču

– Danas će, eto, ova naša prelijepa džamija koju od milja zovemo i šarena, biti šarena i iznutra i izvana, kad se ovaj baliluk naš sjati u nju, a ti onda danima meti, peri, čisti, prozračuj i tako vazda. Ne valja, moj Mevludine, ne valja. Trebalo bi se nekako kurtalisat’ toga petka. Nać’ neki drugi dan, pa onda lijepo kad je pazar, zaključaj džamiju i mirna Bosna. Morat ću ja put pod noge pa do kule.

– Nek’ klanja svijet, efendijo, šta fali? Eno i katolici i pravoslavci idu u svoje bogomolje – reče Mevludin.

– Nek’ klanja, neka, ali, brate nek’ uzme abdest, kako Allah dragi propisuje, a ovako prljavih opanaka na džamijski ćilim – ljutito će Nusret-efendija. Srkne kahvu i ode.

Kako su godine prolazile, i Nusret-efendija postajao je sve nervozniji. Povukao se u sebe, sve manje priča i ne skida pogleda s kule, kao da skuplja snagu da se konačno popne i jednom zauvijek riješi taj svoj nerješivi helać. To ga je toliko mučilo da je gotovo prestao uzimati hranu i sve je slabije spavao. Ustajao bi noću, stao uz penđer i neprestano gledao u kulu.

Njegova hanuma počela se bojati za svog Nusreta. Što je više bio šutljiv, njezino srce sve je više drhtalo. Oči su mu upale u duplje, a to nije dobro. Zna ona njega. Pomislila je na svakojake bolesti, na razne helaće, one koje iz nekog razloga od nje on krije. Nije mogla ništa nego uzdat se u Allaha, đenešanluha.

Jednog jutra, još za prvih pijetlova, obukao je Nusret gunj, uzeo štap i uputio se prema kuli. Dok se polako penjao uz brdo pazeći da se ne oznoji, smišljao je kako će Husref-paši objasniti razlog tog dolaska, kako to izvesti, a da ga paša krivo ne shvati, kako mu objasniti da je taj petak u Travniku neizdrživ. Zabavivši se sam sa sobom, nije ni primijetio da je promašio kapiju. Zastao je, udahnuo duboko i rekao:

Kratka priča DÉJÀ VU?

– Nek’ mi je dragi Allah na pomoći.

Pokucao je na kapiju. Otvoriše se vrata kapije i pred muftijom se pojavi crnomanjast vojnik.

– Koja tebe nevolja natjera ovako rano, muftija, u kulu?

– Moram s pašom divanit.

– Sačekaj!

Vojnik ode zanoseći na desnu stranu zbog rane koju je zadobio u Zabilju gušeći one pobune protiv dahija. Bio je on vojnik poznat u čaršiji. Zvali su ga Crni šejtan i pritom dobro pazili da ih ne čuje. Inače ode glava. Okrenu se još jednom, pogleda muftiju i nestade iza drvenih vrata. Muftija primijeti da tespih vrti u ruci brže nego što to obično radi. Misli su mu se rojile i rojile, ali on se nije dao smesti.

– Došao sam i moram to riješiti i amin – mrmljao je poluglasno sebi u bradu.

Opet se pojavio onaj šepavac i dade mu znak da dođe do ulaza u dvore pašine. Na vratima ga dočeka sluga i uvede ga u prostranu sobu s pet prozora. Pogled puca na Travnik, a sunce se baš zaigralo na minaretu Šarene džamije. Vidjevši taj prizor kao da mu je nebo potvrdilo ispravnost njegove nakane. Laknulo mu je pa je s još većim žarom odlučio poduzeti sve da je zaštiti. Dok je tako govorio sam sebi, uđe paša u sobu koju su od milja zvali divan, jer tu je paša uvijek vodio razgovore sa svojim gostima. Prenu se Nusret-efendija, okrenu se prema paši i duboko se nakloni. On mu dade znak da sjedne.

– Otkud ti ’vako rano? Kakve to tebe muke more?

– Moj presvijetli pašo, da nije muka, ne bih ja baš ovako rano.

– Kazuj, muftija.

– Presvijetli pašo, vi znate da je pazarni dan u Travniku petkom. Znate da se tad vascijeli dunjaluk slije u čaršiju, i muslimani i raja.

– Znam, znam. Je l’ to možda neko zlo, neka pobuna. Treba li sjeći glave, reci, muftijo?

– Nije to, presvijetli pašo, nema bune. Nešto drugo mene ko insana muči.

– Kazuj.

Kratka priča Zebra

– Vidite, presvijetli pašo, kad ove naše balije dođu u grad, a petak je, valja na džumu, hvala Allahu, kako i treba. Onda svi navale u našu Šarenu džamiju, kao da je jedina u čaršiji. Toliko je uprljaju da ne znaš što je prljavije, noge ili opanci, a ja je moram poslije čistiti cijelu heftu. Ma nije mi ni to teško, koliko mi je žao onog ćilima što ste ga vi, presvijetli pašo, donijeli iz Stambola, pa sam nešto mislio, presvijetli pašo, ako je moguće, a Allahu i vama sve je moguće, neka taj petak ne bude u petak, nego neki drugi dan.

Nasmija se paša tako da se zatresao sav divan. Zovnu pisara i reče mu da napiše za telala tefter koji tri petka zaredom mora po cijeli dan telaliti po Travniku. Dok je pisar pisao taj tefter, paša dade znak slugi da donese kahvu i nargilu, da s muftijom još koju prodivani.

A telal je u petak telalio:

– Narode, čujte i počujte, petak nije u petak, petak je u četvrtak!

O autoru

Ivan Kramar rođen je 1967. godine u Maljinama, općina Travnik, BiH. Teologiju je studirao u Sarajevu i Zagrebu. Osnovao je Društvo srednjebosanskih pjesnika 2000. i pokrenuo list Vrilo. Osnivač je pjesničke manifestacije „Pjesnici pod platanom“ u Pridvorju, u Konavlima. Gvardijan je Franjevačkog samostana sv. Vlaha u Pridvorju i policijski kapelan Dubrovačko-neretvanske županije. Član je Društva hrvatskih književnika od 2020. godine. Objavio je sljedeća djela: “Na oltaru ljepote”, Zagreb, 2002.; “Kako smo pobijedili gromove”, Sarajevo, 2014.; “Kratka analiza modernog ateizma”, Osijek, 1996.; “Kameno more”, Zagreb 2019.; “Čavli zime”, Pridvorje, 2020.

Zanimljivo
Slovo koje prvo ugledate na fotografiji otkrit će vam nešto o vašem karakteru, ali i koja je karijera prava za vas
Schneider
Pametne tvornice
Ohrabrujemo i potičemo digitalnu transformaciju u zemljama jugoistočne Europe
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.