Nije prvi put da Kristijan Milić vizualno oživljava svjetove Josipa Mlakića. Započeo je sa „Živima i mrtvima“ 2007. godine, svojim dugometražnim igranim prvijencem koji se okitio s čak osam pulskih Arena. Deset godina kasnije snimio je „Mrtve ribe“, a ovih dana na velika platna u hrvatskim kinima dolazi i „Božji gnjev“, film koji je svoju svjetsku premijeru prošle godine imao na Pulskom filmskom festivalu.
Dosljedno i žanrovski i tematski, ali i kvalitativno. Sva tri ova filma iz Mlakić-Milić radionice jednako su dobri i kao književna, i kao filmska proza te samostalno funkcioniraju sasvim dobro. Međutim, čini se kao da su sve ove priče stvorene s ciljem da baš imaju oba oblika – i u tekstualni i audio-vizualni – i da se, kao takvi, međusobno sjajno nadopunjavaju. „Božji gnjev“ sumorna je, teška, mračna i mučna ratna priča.
No, sve te svoje odlike ne duguje nužno ratnoj atmosferi koja je u domaćem i društvenom i književno-filmskom prostoru još uvijek živa rana i aktualna tema. Domovinski rat ovdje je samo atmosferska kulisa koja služi kao moćna i slikovita stilska figura u službi pojačavanja dojma suštinske teme. A suštinska tema je univerzalna i, ovako ispripovijedana u „Božjem gnjevu“, primjenjiva i na puno pacifističkije kontekste od sukoba Hrvata i Bošnjaka u Središnjoj Bosni. Tema je osveta.
Tema koja je živa koliko i ljudsko postojanje i tema koja je plodna za umjetničko stvaralaštvo. Od antičke srdžbe iz „Ilijade“ preko Alexandrea Dumasa i „Grofa Monta Crista“ te šekspirovskih osvetničkih tragedija poput „Hamleta“ ili „Otela“ do književnih klasika kao što je „Zločin i kazna“. U svim ovim, a i mnogim drugim pohodima na pravdu u vlastitoj režiji zajedničko je što su svi osvetnici zaboravili da osveta nije čin stvoren za čovjeka.
Zaboravio je to i Ilija, protagonist „Božjeg gnjeva“ koji upravo i započinje citatom iz Biblije u kojem se kazuje kako „osveta je moja [Božja] i ja ću je vratiti“. Vojnik HVO-a Ilija (Ivo Krešić) saznaje kako mu je zajedno s osmoricom drugih vojnika poginuo brat Goran. Kopajući malo po tome što se dogodilo u kobnoj noći, Ilija saznaje kako okolnosti u kojima se dogodila tragedija i nisu bile najčišće. Bez imalo preispitivanja, Ilija shvaća kako „nema vremena za gubljenje i uzima stvar u svoje ruke“. Upravo tada započinje punokrvan i napet triler koji ni u jednom trenutku ne pada ispod ljestvice koja je postavljena. Velik dio zasluga svakako se može pripisati i Ivi Krešiću koji je oživio lik Ilije tako da izgleda kao da je za njega i ni za koga drugog on i raspisan.
Emocionalne turbulencije koje Ilija proživljava, zahvaljujući Krešićevoj izvedbi, na neki način probijaju četvrti zid i postaju gotovo opipljive. Nimalo lagan uradak, eksplicitno nabijen srdžbom i neugodom koji na kraju ipak donosi katarzu, čineći „Božji gnjev“ ne-još-jednim-tipičnim filmom o Domovinskom ratu.
Mi ne znamo napravit dobar film.