Kuća za ljude i umjetnost, zagrebačka Lauba, apsolutna umjetnička zvijezda zapadnog dijela grada, ove godine slavi 15. rođendan.
Od slavne prošlosti bivše konjušnice do galerijskog prostora za kakvima Zagreb vapi, u tom je periodu definirala mnoga kulturna kretanja, a mladim umjetnicima bila i jest mjesto na kojem će izlagati prije no što to uspiju na bilo kojem drugom u gradu. S iznimnim osjećajem za suvremenu umjetnost i njezine tvorce, tijekom godina nastala je opsežna Laubina umjetnička zbirka koja danas broji oko 800 umjetnina te i dalje raste pa obljetničku godinu obilježava ciklusom od pet izložbi skupnog naziva “Kartografije”, čiji je kustos Krešimir Purgar.
Nedavno sam bila u Ateni, u kojoj je masa prostora prenamijenjena u kulturne ustanove. Konkretno, stara tvornica piva Fix danas je fantastičan EMST. Kod nas ima prostora, ali ne i prakse prenamjene pa je u tom smislu Lauba i po tome posebna. Recite nam više o specifičnostima i važnosti tog prostora kako za zapadni dio grada tako i za scenu uopće?
Svakome tko se nedavno motao oko Laube morale su zapeti za oko velike urbanističke promjene tog dijela Zagreba, a koje prati, netipično za Zagreb, i arhitektura dostojna europske metropole. Posve slučajno, jedna od prvih zvijezda te urbane rekonstrukcije bila je upravo Lauba, primjerno obnovljena pomoćna zgrada bivše austrougarske vojarne. Lauba nije nastala dalekosežnim vizionarstvom gradske uprave niti je bila predodređena za kulturne svrhe. Ipak, činjenica da je već prije bila proglašena kulturnim dobrom pridonijela je tomu da bude sačuvana do trenutka kada je privatnim kapitalom revitalizirana, i za opće dobro. O njezinoj važnosti za scenu bolje insajderske informacije mogu vam dati deseci mladih umjetnika i studenata različitih hrvatskih umjetničkih akademija koji su tamo izlagali. Mislim da su za pozitivnu reputaciju Laube, reaktivaciju gradskog kvarta i urbanu vibru koja se tamo sve više osjeća bile važnije te male studentske izložbe nego blockbusteri poput vrhunske prezentacije Erwina Wurma, koji je tamo gostovao prije koju godinu.
Koji je po vama još prostor u Zagrebu idealan za prenamjenu u kulturnu ustanovu?
Ima dosta prostora kojima treba udahnuti drugi život. Industrijske hale bauhausovskog pedigrea u Heinzelovoj, zgrada bivše tvornice Nada Dimić, preostali segment bivše tvornice ulja, obje u Branimirovoj. Ne mislim da bi ti prostori nužno trebali biti korišteni u kulturne svrhe ni da u njima, nakon obnove, trebaju biti samo ili dominantno javni sadržaji. Važno je da su zgrade zaštićene, obnovljene i u funkciji. Primjerice, upravni kompleks Francka u Vodovodnoj ulici u odličnom je stanju, barem izvana, a to je glavni preduvjet da bude sačuvan za budućnost kada da je u sretnom spletu okolnosti možda preuzeti netko tko će ga otvoriti urbanom tkivu grada i njegovim građanima.
Vratimo se Laubi, njezinih 15 godina obilježavate nizom izložbi, od kojih je jedna upravo završena i slijedi nova. O čemu je riječ i što nas čeka?
Povod seriji izložbi koju smo nazvali “Kartografije – putovanje kroz zbirku Lauba” obljetnica je ove polivalentne institucije, ali u temelju svega je zbirka umjetničkih radova koja je prikupljana desetljećima i čije je najbolje radove Tomislav Kličko, kao voditelj Laube i njezina programa, odlučio pokazati javnosti. Ja sam mu u tome pomogao kako bi serija izložbi dobila kompaktan okvir unatoč vrlo raznolikim radovima. Naime, privatne zbirke, osim kada je riječ o zbirkama ekstremnih bogataša, uglavnom odražavaju usmjerenost na vrlo specifičnu vrstu djela, na definirana razdoblja, žanrove, stilove ili čak rodne kriterije. Kod zbirke Lauba to nije slučaj i zato je ona zanimljiva. Tko malo mućne glavom, iz njezine heterogenosti kao cjeline može proizvesti vrlo homogene pojedinačne koncepte. Na ljeto bit će postavljena treća dionica putovanja, otisnut ćemo se s onu stranu Heraklovih stupova i uz dobar vjetar i malo sreće na horizontu ugledati mitski grad Atlantidu. A što ćemo tamo zateći, tko zna... Zato je najbolje da nam se pridružite.
Koliko je opsežna i vrijedna kolekcija Laube i koje su vama posebno drage umjetnine koje ju čine?
Zbirka obuhvaća sve ono što je njezin tvorac smatrao dobrim umjetničkim djelom i što je, naravno, mogao platiti. Kako sam malo prije rekao, individualni ukus uvijek postavlja ograničenja, ali Kličko nije sam sebe još dodatno limitirao, tako da se u zbirci nalazi zavidan broj djela hrvatskog visokog modernizma te slika, skulptura, instalacija i fotografija od osamdesetih godina 20. stoljeća nadalje. Ne bih izdvajao pojedine radove ili umjetnike, no mogu reći da me u načelu najviše zanimaju radovi koji ne prikazuju “ništa”, koje si uspijem protumačiti tek dugo nakon što sam ih prvi put vidio, kao i oni koji ne bodu oči trivijalnim vizualnim komuniciranjem bilo koje ideologije.
Vlasnik Laube bio je svojevremeno jedan od rijetkih mecena umjetnika u Hrvatskoj. Je li ta praksa u svijetu i dalje na snazi i kakvo je stanje kad je o tome riječ kod nas?
Nisam siguran da je Tomislav Kličko bio mecena u užem značenju tog pojma, ono kada bogat pomaže siromašnom. Stvaranje umjetničke zbirke može danas biti potaknuto najrazličitijim osobnim motivima, a mecenatstvo se odnosi na onu vrstu nesebičnosti koja je u suvremenom kapitalističkom društvu spektakla zapravo nemoguća i prije bi graničila s ludošću nego s požrtvovnošću. Da je riječ o čistoj ljubavi i altruizmu, ne bi postojalo tržište umjetninama i nijedno djelo ne bi imalo naljepnicu s cijenom. Mislim da između kolekcionara i umjetnika postoji neka vrsta vrlo ljudske, nematerijalne uzajamnosti u kojoj svaka strana treba onu drugu. Da umjetnike zanima samo novac, bavili bi se nečim drugim. Jednako tako, većina kolekcionara, ne i oni najbogatiji, kupuju umjetnička djela ne zato da se žrtvuju za umjetnika, nego zato što na poseban način reagiraju na prisutnost samog djela, žele posjedovati baš to djelo. U nekom zamišljenom scenariju kolekcionarstvo bi postojalo i bez tržišta umjetnina, ali tržište ne bi postojalo bez kolekcionarstva. Potreba stvara potražnju, a ne obratno.
Zašto je kod nas uvriježeno pravilo da se suvremena likovna scena prati bolje u privatnim nego u državnim ili gradskim galerijama? Vidimo to konkretno i na primjeru Laube.
Zato što javni muzeji i galerije uvijek traže neku vrstu prethodnog, povijesno ili institucionalno potvrđenog legitimiteta umjetnika. U muzeju vas ne izlažu zato što ste dobar umjetnik ili umjetnica, nego ste dobar umjetnik ili umjetnica zato što ste izlagali u muzeju. Jednostavno, tako funkcionira sustav umjetnosti. Čuveni iskaz, zapravo konceptualni rad, Gorana Trbuljaka iz 1973. “Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano” više od bilo koje teorijske analize objašnjava kako zapravo funkcioniraju muzeji, galerije i časopisi, tj. da je riječ o svijetu u kojem odrasli ponovno mogu biti djeca i vjerovati u vilenjake. Cinizam Trbuljakova konceptualnog čina razotkriva činjenicu da se u pozadini svega nalazi kompleksan sustav naturaliziranog samozavaravanja u kojemu s podjednakim entuzijazmom sudjelujemo svi mi: umjetnici, kustosi, kritičari, teoretičari, kolekcionari i publika. Zato je svijet umjetnosti jedan od najfascinantnijih izuma ljudskog roda.
Znamo da umjetnost ne može mijenjati društvo, ali može na njega svakako utjecati. Koliko su hrvatski umjetnici osjetljivi na društvena zbivanja i čijem se angažmanu u tom smislu divite ili biste ga makar istaknuli kao značajnog?
Kada je riječ o društvenom angažmanu, mislim da umjetnicima stavljamo preteško breme. Nisam nikada uspio shvatiti zašto bi umjetnici trebali biti osjetljiviji od ostalih građana na socijalne ili političke anomalije ili na koji način bi umjetničko djelo moglo pridonijeti promjenama. Kada bi umjetnost operirala na istoj razini na kojoj se bavimo svakodnevnim stvarima, od kuhanja ručka do navlačenja čarapa na noge, tada se ona ne bi ni na koji način razlikovala od stvarnosti. Svijet umjetnosti i postoji samo zato što smo u njemu slobodni do mjere koju uopće nismo u stanju ni zamisliti u stvarnom životu. Umjetnost je prostor slobode, a stvarnost je prostor nužnosti. Vidio sam nebrojeno radova koji su nadahnuti cijelom lepezom devijacija, ali još nisam vidio nijedan koji bi sugerirao kako umjetnost može pomoći u njihovu eliminiranju. To ne kažem zato što mislim da umjetnici ne bi trebali biti osjetljivi na društvena zbivanja, upravo suprotno, nego zato što se korekcija neželjene stvarnosti ne može odvijati tamo gdje već vlada gotovo apsolutna sloboda, nego tamo gdje nas nesloboda pritišće kao nužnost
Otvori KEKS Pay
Više tekstova na temu kulture jer je kultura bitan segment između ostalih razloga i turističke ponude jer animira i pokreće kulturnu publiku.Manje Nives, Šuput, Elle...