Samo je Dino Pešut mogao napisati “Hejtere”. Pisao je iskreno, proživljeno, toplo, koncentrirano, o sebi i svojoj generaciji, o takozvanoj generaciji milenijalaca. Na sceni nam otkriva svoje srce, cinično i lucidno koliko i uplašeno.
Rat, pretvorba i moćni tata
Kao i on, i njegovi su junaci rođeni na samom izdisaju socijalizma, odrasli u kapitalizmu, obilježeni ratom i provincijskim porijeklom, žive i djeluju ne s idejom nekih prošlih generacija da će baš oni promijeniti svijet, nego upogonjeni istinskom glađu da izađu iz okvira zadanosti, ganjajući snove u koje sumnjaju od samih početaka. Ti junaci žive, ljube, rade... u eri sveopće dostupnosti u kojoj se lako gubi ne samo osobnost već doslovno svaki životni oslonac, jer to je generacija mladih (još nemaju trideset, ni Dino Pešut ni njegovu junaci) koja mora naučiti kako se živi u nekom sasvim drugačijem svijetu, onom u kojem je nestalo svake tradicije. I dok ih čovjek gleda, ne žali za mladošću, ni svojom ni njihovom, i bude mu mnogo ugodnije u poziciji onog koji je (samo malo drugačije) već prošao sve to i sada može odahnuti. Ili tako barem laže sam sebi.
“Hejteri” su istovremeno drama o odlascima i drama i povratku, a Pešut je taj koji je otišao i onaj koji se vratio i u ovu je dramu upisao svojevrsni manifest svih koji odlaze i koji se vraćaju jer, kaže on: “Ne vraćaš se zemlji, gradu, čak ni svom jeziku i obitelji. Vraćaš se prijateljima.”
U drami, povratnica je žena, djevojka koja se nakon pet godina Berlina i uspješne karijere vraća kako bi doma vidala rane jer joj se dečko ubio, skočio kroz prozor pred njezinim očima. Vraća se dvojici svojih najboljih prijatelja, jedan je u sretnoj vezi koje se boji i koja vodi u gej zaruke i drugom koji u vezi s mnogo mlađim dečko vara sam sebe. Kroz njihove emocionalne oluje Pešut je sjajno opisao društvo koje ih okružuje, ono društvo kojem baš nimalo nije stalo, a uvođenjem jednog jedinog starijeg lika – žene koja pripada u njihov krug “kulturnjaka” i poput emocionalnog vampira prazninu vlastitog života pokušava ispuniti tuđim snovima. I kada na scenu stupi lik koji se životno okoristio ratom, pretvorbom, moćnim taticom koji je s Tuđmanom igrao tenis... Pešutova poruka ne može biti jasnija.
Generacijski iskorak
“Hejteri” su do kraja generacijski iskorak, drama čvrstog autorstva koju je očito i realizirala grupa prijatelja. Režira ih Judita Gamulin kojoj je ovo, nakon nekoliko snimljenih filmova, prva kazališna režija i koja je ovdje sjajno “nabrijala” ritam predstave, poentiravši točno na smiješnim, ali i tragičnim elementima priče, jer očito je radila tekst koji je se i osobno tiče.
Redateljica je do kraja iskoristila nevjerojatni potencijal zajedničke glumačke igre kakav u hrvatskim kazalištima ima samo ZKM, a ostala mu se kazališta tek u rijetkim prilikama malo približe. I zato je ovo predstava glumačke izvrsnosti, a tu izvrsnost nose: Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Luka Bulović, Ugo Korani i Katarina Bistrović Darvaš.
Morate ih vidjeti. On su sve samo ne – luzeri.
