Neki glumac epizodist, kakvih je poprilično i u životu i na
pozornicama, glumio je stražara koji je u jednom trenutku, kad ga
zapovjednik straže upita čuje li koga uokolo, trebao odgovoriti:
"Ne šuška ni miš."
Malo za predstavu od tri sata! Malo mislio je i epizodist, ali će on
svoju repliku izreći tako da će ona postati značajnija od drugih
monologa kojih je predstava puna, a on sam, zato što će stražara
briljantno odigrati, zasjenit će nosioca glavne uloge. U kazališnim će
analima biti zabilježeno a u publici zauvijek upamćeno kako je
epizodist samo jednom rečenicom nadbio svoju epizodnost, i samo jednom
rečenicom nadrastao glamurozne glumačke role koje mu tek režiserska
zloba nije dopustila odigrati ni jednom u životu.
Vrijeme održavanja premijere, gledano kroz glumčeve namjere, bilo je
obećavajuće. Premijera povijesne drame u kojoj će epizodna uloga
postati glavnom počet će u večernjim satima Badnjeg dana. Ono što se u
njoj bude događalo, radnja drame i pretvorba epizode u glavnu stvar,
pamtit će se i više nego će se pamtiti svetopisamski ulomak koji će
biti pročitan na ponoćnoj misi i više nego će biti upamćeno ime jednog
od četvorice Evanđelista koji je taj ulomak napisao. Ma bit će to
događaj godine! I bit će kao takav registriran u svim novogodišnjim
izdanjima novina!
Na probama je to "Ne šuška ni miš" izgovarao s pola volje, štedeći se
za premijeru, kad će i gledalištu i režiseru pokazati tko je on i što
on zna, kad će ga gledalište izbaviti iz epizodnosti i staviti u
središte pažnje.
A na premijeri je, umjesto da tiho kaže kako ni miš ne šuška, gdje
vikati ne treba, gromoglasno viknuo:
"Ne miška ni šuš."
Ah, ti epizodisti na pozornici i u životu! Obično im se događa, onima u
životu više nego onima na pozornici, da malu ulogu i zadani tekst
preokrenu naopačke nepotrebno ističući svoju osobnost. Po tom
izokrenutom sebeljublju ili postaju poznati ili otkližu u anonimnost. U
oba slučaja, s mnogo opake buke gdje šuš glasno miška.
Epizodist Ivana Aralice