Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Čitanje slikovnica djetetu razvija imaginaciju, ali ne treba se bojati ni video igrica

Životna priča Dražena Jerabeka, nagrađivanog ilustratora s osječkom adresom
20. siječnja 2021. u 11:05 0 komentara 140 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

Draženu Jerabeku bile su tri ili četiri godine kada je nacrtao velikog zeca – na zidu svoje sobe, i to čavlom, na “radost” svojih roditelja. Otac je spremao suđe u kuhinji, a dječak ga je svako malo zvao da vidi njegova zeca, a on mu je odgovarao “Samo ti crtaj, sine”, i ne sluteći na kakvom se to “platnu” budući umjetnik izražava. Postalo mu je nešto sumnjivo tek kada je mališan povikao: “Ne stane mi rep!”.

Povijest čuvenog plesa Linđo je bojno polje, udvaračko kolo, a ako žena poskoči koliko i plesač, slijedi im brak

– Kad je došao, vidio je da rep ne stane na zid jer sam ga cijelog urezao. Ja se toga ne sjećam, ali otac je to često prepričavao kao anegdotu. Od tada mi je počeo donositi papire – kaže Dražen Jerabek.

Pola stoljeća kasnije, iza njega su na stotine ilustracija objavljenih u dječjim časopisima “Radost”, “Modra lasta”, “Smib”, “Prvi izbor”..., ili u slikovnicama nastalim u suradnji sa spisateljima Dubravkom Pađen-Farkaš te Želimirom Hercigonjom. Dobio je za svoje ilustracije i niz nagrada. Rođen je, školovao se i odrastao u Zagrebu, no već desetak godina živi i stvara na osječkoj adresi.

– Crtanje je veza mog unutarnjeg svijeta s vanjskim. Još kao dječak, svoje doživljaje izvana i proživljeno iznutra nisam verbalizirao, nego sam crtao. I crteži su uvijek bili indikator mojim roditeljima, iako tada možda nisu bili ni svjesni koliko imaju osjećaj da mogu preko njih prepoznati moja određena stanja. Jedini sam u obitelji crtao, a sklonost tome uočila je moja odgojiteljica u vrtiću. Nikada nisam imao sliku sebe kao umjetnika, nisam čak ni razmišljao o tome, olovka i papir jednostavno su mi bili sredstvo komunikacije. Svi moji interesi iz djetinjstva i mladosti izraženi su crtežima, tako da sam vodio određenu vrstu ilustracijskih dnevničkih zapisa.

Njegov otac Stjepan bio je ekonomist, a majka Olga službenica u banci, no oboje su imali žicu za crtanje, iako su to, na neki način, s godinama potisnuli. No, pri odabiru srednje škole, tata mu je savjetovao da izabere struku u kojoj će lakše naći posao. Proveo je, tako, dvije godine u Tehničkoj školi Nikola Tesla u Zagrebu. I bio je za to vrijeme, kaže, vrlo nesretan, sve dok nije shvatio da to nije ono što želi.

– Imao sam šest negativnih ocjena na kraju drugog razreda, ali sam iskoristio mogućnost da promijenim školu, to se tada moglo nakon druge godine. Bez znanja svojih roditelja, otišao sam na prijemni ispit u Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Prošao sam, upisao se i tek tada nazvao roditelje i obavijestio ih o tome. Ostali su u potpunom šoku. Nova škola mi je otvorila neslućene mogućnosti izražavanja jer sam se tamo doslovce preporodio, imao sam sjajne profesore, zaljubio se, crtao, radio ono što želim, prolazio i maturirao s odličnim, iako nikada prije nisam bio odličan učenik. U mojem se primjeru najbolje pokazalo što to znači kada sami birate svoj put. A moj izbor bio je upravo ono što je meni trebalo – rezimira Dražen.

Proveo je 24 godine za katedrom, radeći u osnovnoj i srednjoj školi kao profesor likovne kulture, a u segmentu umjetničkog stvaralaštva ima iskustvo rada i s predškolcima te, u novije vrijeme, s umirovljenicima.

Godišnjica smrti velikog pjesnika Hoće li Danteove kosti nakon 700 godina biti preseljene u njegov rodni grad?

– Logika je nametala da nakon srednje škole upišem akademiju. Tri puta sam bezuspješno pokušavao upisati slikarstvo, a na kraju sam otišao na pedagoški smjer. Silno sam se, i rukama i nogama, borio protiv toga da radim u školi, iako me mentor uvjeravao da imam kvalitete potrebne za taj posao. Vukao sam, naime, traume iz vlastita školovanja, iako, generalno gledano, nisam mrzio školu. Čak sam jedno vrijeme razmišljao i o odustajanju od studija, no završio sam Akademiju. Dobio sam diplomu, ali ne i posao, pa sam išao Zagrebom od škole do škole, kucao na vrata i pitao trebaju li profesora likovne kulture. Zaposlili su me, na koncu, u jednoj osnovnoj školi na Šalati, a ja sam razmišljao kako ću ovaj tjedan još odraditi i potom dati otkaz, pa onda kako ću još ovaj mjesec raditi pa otići, i tako sam ostao 13 godina. Našao sam se s druge strane katedre i počeo razumijevati poziciju profesora, mijenjala mi se percepcija i shvatio sam da nisam slučajno dobio taj posao, da ja imam tu što reći i raditi, a prije svega učiti i druge naučiti. Koliko god sam se u početku trudio napustiti posao, i razmišljao sa i o tome da ću radije čistiti ulice, tim više što su čistači u to doba imali veće plaće od učitelja, ostao sam u toj branši – nastavlja.

Stvorila mu se, zatim, prilika da dio školske satnice radi u bolnici na Šalati, na pedijatrijskoj hematologiji, teškom odjelu. Riječ je, naime, o projektu škole u bolnici koji je otpočeo negdje 1994.

– Čim sam došao na odjel, shvatio sam da upravo to želim raditi, i da je to i razlog zbog kojeg sam ostao u školi. U bolnici sam se susreo sa strašnim situacijama liječenja, tretmana i umiranja djece, naočigled jednih drugima. Liječnici nisu bili oduševljeni time što predmetni nastavnici uopće borave na odjelu, jer kad ste tamo, vidite svašta. Pokušavao sam pomoći pa sam prilazio bolesnoj djeci s olovkama, bojicama, slikovnicama, kreirali bismo atmosferu, priču i onda crtali. Prema svakom djetetu ili roditelju sam drukčije nastupao, vodio drukčije razgovore. Nastala je, zato, moja knjiga “Zidovi od magle”. Tri godine odlazio sam u bolnicu, pa prekinuo, i vratio se 2002. U međuvremenu sam, pak, postao volonter hospicijskog tima u Zagrebu. Vodio sam dnevnik, zbog administracije, iako ga nitko nije ni čitao, zapisivao što sam razgovarao s djecom, što se dogodilo na odjelu, pisao sam ga dosta naširoko. Materijal se nakupljao pa su me i kolege u hospicijskom timu i tadašnji moj urednik potaknuli da ih ukoričim. Radio sam u školi, a kako mi je trebalo vremena da napišem tu knjigu, uzeo sam neplaćenu godinu. Ni supruga mi tada nije radila, kći je bila malena, ali uspio sam. “Zidovi od magle” objavljeni su 2008. – govori. Smrt ga je, dodaje, oduvijek fascinirala, o njoj je razmišljao još u djetinjstvu dok se igrao kauboja i Indijanaca, iako je ona u našem društvu, kaže, još uvijek tabu.

Radio je, dakle, u školi, a u slobodno vrijeme odlazio u bolnicu, prvo na Šalatu, a potom u Klaićevu. Kući se, ističe, vraćao ispunjen jer je osjećao da ono što radi ima smisla, pomaže djeci i roditeljima. Surađivao je s udrugama roditelja bolesne djece, ali i s liječnicima.

Baš nekako u to doba dogodio mu se preokret u životu pa je 2008. zagrebačku adresu zamijenio osječkom, na kojoj je i danas. U Slavoniju ga je dovelo srce i ljubav, ali priznat će i da su mu veliki gradovi postali opterećujući.

– U Zagrebu se lako utopite, a Osijek mi je baš grad po mjeri – ističe.

Zaposlio se u osječkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Dao je, pak, otkaz pretprošle godine, a nije više angažiran ni na osječkoj umjetničkoj akademiji. Odlučio je, naime, izaći iz obrazovnog sustava i otvoriti vlastiti Studio Jerabek, ili konkretno, obrt za kreativno izražavanje.

– U ilustraciju sam zakoračio 1998. godine, nakon što su me učenici u osnovnoj školi pitali da im pokažem što ja to crtam. A ja nisam radio ništa, isključivo sam se bavio pedagogijom, jer sam uz školu bio angažiran i u privatnom studiju za talentiranu djecu predškolske dobi. Shvatio sam da nisam autentičan i na neki način lažem svojim učenicima jer ih poučavam o crtanju i slikanju a da sam na tom planu ne radim ništa. Na njihov sam poticaj, stoga, ilustrirao jednu slikovnicu i s mapom obilazio nakladnike i nudio im svoje usluge. Slikovnicu nitko nije objavio, ali sam počeo dobivati poslove za dječje časopise. Tako je krenula moja karijera ilustratora – priča naš sugovornik.

"Škrtac" u Kerempuhu Savršenstvo stihova Miše Kovača u replikama Molièreovih junaka iz 1668.

Teško se oteti dojmu da se slikovnice kasnije pamte i urežu u pamćenje možda i više nego knjige koje smo pročitali kao odrasli. Je li tome zaista tako?

– Dječji doživljaji u najranijoj dobi ostaju puno dublje urezani, tim više što dijete nije opterećeno podacima. I najlakše se ponovno obnove i pojave kao važna impresija. U odrasloj dobi puno smo već čuli, pročitali, radimo selekciju. Sjećam se iz svoga djetinjstva dviju slikovnica: jedna je bila na njemačkome jeziku, imam i fotografiju na kojoj je ja, s razbijenim koljenom, držim u krilu, a druga je “Dječak i lopta”, koju je ilustririrao Zlatko Bourek. Čitanje slikovnica i knjiga od najranije dobi izuzetno je važno jer dijete razvija vlastitu imaginaciju priče koju čuje. Baš kao što su i domorodačke zajednice prenosile informacije s koljena na koljeno tako što bi stariji pričali epske priče oko ognjišta. Mi smo svi imaginativna bića, kreatori, stvaratelji, a mašta je pri tome primarni čin. Zamišljamo situacije, ne tekst. Dijete upija svaki doživljaj, bez selekcije, pa zato kao odrasli imamo problem da se jako bavimo nakupljenim traumama, kojih nismo ni svjesni. Mi danas kolektivno prolazimo kroz traumu, izazvanu potresima i pandemijom. Potresi izbacuju ljude iz ležišta, iz zone u kojoj su uzimali stvari zdravo za gotovo. U načelu, ljudi danas nisu zahvalni za ono što imaju – mišljenja je on.

Današnje su generacije, pak, prilično agresivno izložene brzoj izmjeni informacija i videoigrama vrhunske grafike. Svakom se roditelju, a vjerojatno i odgojitelju, nameće stoga logično pitanje kako djecu koja odrastaju u takvim okolnostima uopće potaknuti da u ruke uzmu i prolistaju slikovnicu.

– Ne možemo onemogućiti evoluciju. Rađaju se generacije koje su usklađene s tehnološkim stanjem koje trenutačno postoji na Zemlji. Problem je kada se život potpuno usmjeri u tom pravcu i prestanete živjeti jednu realnost, da biste živjeli drugu, to je shizofrena situacija. Svjedočimo i situacijama u kojima američka vojska unovačuje mlade, vrhunske igrače videoigara koji mogu navoditi projektile u, primjerice, Afganistanu. Tehnologija može koristiti, ali i zarobiti čovjeka. Volio sam igrice, mogao sam ih satima igrati, i uz vlastito dijete sam prošao iskustvo igranja igara. I onda sam shvatio kako to utječe na moju percepciju realnosti, na moje snove. Čitati knjige je prekrasno, no postoje i oni koji se i u svijet knjiga zarobe, iako je, naravno, knjiga zdravija. Ne treba strahovati zbog kompetitivnosti različitih medija, svatko će pronaći ono što mu treba – smatra Dražen Jerabek.

Otvoren je prema suvremenoj tehnologiji, no ostaje vjeran crtanju vlastitih ilustracija gotovo isključivo na papiru.

– Ilustracija na papiru je autentično moja. Znao sam nekada davno reći kako je razlika između klasične i digitalne ilustracije kao između prave i umjetne jabuke: iako mogu identično izgledati, možda i mirisati, ovu drugu ne možete pojesti. Izdavači vole taj moj princip, no s obzirom na tehnologiju i tempo života, odnosno jednostavnost i brzinu, sve originale moram skenirati ili kvalitetno fotografirati pa digitalno poslati nakladniku – pojašnjava.

Osim po radovima u popularnim dječjim časopisima ili knjigama, prepoznatljiv je po specifičnim, tzv. problemskim slikovnicama koje potpisuje s osječkom autoricom Dubravkom Pađen-Farkaš. Obrađuju one teme poput straha, otuđenja, rastave roditelja... Iza tog spisateljsko-ilustratorskog dvojca pet je zajedničkih objavljenih naslova, a šesti je u nastajanju.

– One su uvijek aktualne i “oslovljavaju” određene probleme, i zato je slikovnica medij između djeteta i roditelja, ili djeteta sa samim sobom. I tu prepoznajem vlastitu ulogu, jer sam i ja crtajući komunicirao sa samim sobom, sa svojim podsvjesnim i višim “ja”. Mogućnost je to da dijete kroz slikovnicu, tekst i ilustraciju razgovara s roditeljem ili skrbnikom o problemu koji ga muči. Konkretno, “Djevojčica i ptica” problematizira rastavu roditelja i što se događa s djetetom u trenutku kada sazna da mu roditelji više neće živjeti zajedno.

Osjećaje je jako teško verbalizirati, zato ta slikovnica ima malo teksta, ali dominiraju ilustracije koje ga nadopunjuju, postavljaju u perspektivu gdje dijete samo može neke stvari prepoznati, kao dio neverbalne komunikacije sa sobom. Edukativne su, ali i priručnik, odnosno oblik pomoći. U konačnici, i bajke su problemske, u svojoj biti uvijek sadrže problem koji “oslovljavaju” putem priče i likova, a oni moraju biti i pozitivni i negativni, dok je kraj afirmativan, da dijete shvati kako za svako pitanje postoji odgovor i rješenje – objašnjava Dražen Jerabek.

U ilustratorskoj se i pedagoškoj karijeri, pak, uvjerio kako djeca – “fascinantno, ali istinito” - vole čudovišta i strašne priče.

– Ne sva, ali većina. Istodobno su i užasnuti i ushićeni kada ih se plaši, dolazi do potpuno suprotnih emotivnih stanja koja ih vjerojatno čine življima i lucidnijima. Činjenica je da ih negativni likovi fasciniraju. Ja, pak, podjednako crtam i negativne i pozitivne.

U priči “Kvakač” istoimeni je glavni lik nevin, malen, simpatičan, ali su strašni Mrakač i Bljakač. Kad pogledate te likove, oni su zapravo arhetipski, možete ih naći na, primjerice, spomeničkim građevinama, kao artefakte starih civilizacija. I govorimo o strahu. Ono što je najteže za čovjeka jest strah od nepoznatoga, a to doživljavamo upravo u situaciji s pandemijom koronavirusa. Stalno se i govori o tom virusu u vojničkoj terminologiji – on je neprijatelj kojeg ne vidimo.

Puno je lakše kada imamo neprijatelja kojega možemo prepoznati i locirati. Ta je slikovnica u tom smislu pomoć ne samo djeci, nego i odraslima. Na njezinoj naslovnici ne vidimo čiste likove, nego samo sjene, Kvakač drži lutke Mrakača i Bljakača, gadnih likova koji plaše, igra se s njima jer je riječ o pozornici. I to je poanta – mi smo u igri svjetla i sjene, naši strahovi su naše kreacije. Moje ilustracije ne nastaju slučajno, kako bih zaradio novac i napravio lijepu slikovnicu, nego su uvijek prožete neverbalnom porukom, koja djeluje na podsvijest – poručuje.

A da su njegove poruke i radovi itekako prepoznati i u publici, i u stručnim krugovima, svjedoče i nagrade. Dvaput je, tako, dobio godišnju nagradu “Grigor Vitez”, i to u deset godina, za ilustracije slikovnice “Gorski duh” Želimira Hercigonje te “Tajna” Dubravke Pađen-Farkaš. Na izložbi hrvatske ilustracije za djecu i omladinu, na Interliberu 2004., dodijeljena mu je Velika nagrada za najbolju ilustraciju u knjizi “Pripovijetka o rosi, srcu i snovima” Ž. Hercigonje. Nagradu Lice knjige dobiva 2011. za najbolju ilustraciju knjige u cjelini, za slikovnicu “Gospodin Otto i stari naslonjači”, autorice Dubravke Pađen-Farkaš...

Nagrađivane su mu i ilustracije iz slikovnice “Nije me strah”, iste autorice. Taj je naslov, inače, “oživio” i na kazališnoj pozornici. Jerabek je radio i na scenografiji istoimene lutkarske predstave u režiji ruske redateljice Ljudmile Fjodorove iz Sankt Peterburga, izvedene u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku.

ČUDNI ŽIVOTNI PUTEVI
Danas je poznati hrvatski glazbenik, a nekoć je pobjeđivao Đokovića sa 6:0!
TIDAL
Glazba i zabava
Jeste li ikada čuli za TIDAL? Istražili smo sve što morate o njemu znati
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.