Strip može oduševljavati, izazivati, obrazovati, čak i dok nas zabavlja: "Peanutsi" su učinili sve te stvari. Charlie Brown, Linus, Snoopy, Pig Pen, Lucy, Violet, Patty i svi ostali likovi iz "Peanutsa" naučili su nas mrvicu više o onome što nas čini ljudima. Tijekom pet desetljeća svakodnevnog poniranja u male životne mudrosti iz perspektive klinaca, pasa, ptica i školskih zgrada, Charles Schulz, autor, pokazivao nam je kako strip može prerasti svoje malo mjesto na novinskoj stranici.
U 50 godina, koliko je izlazio strip "Peanuts" (1950. – 2000.) Charles "Sparky" Schulz nacrtao je više od 18.000 kratkih crtanih pričica s 4 sličice i 2600 nedjeljnih stranica. Crtao je, bojio i smišljao gegove isključivo i potpuno sam ("Zar je Picasso imao asistente?!"). Naraštaji djece, još više i odrasli, zabavljali su se doživljajima malog pehista Charlieja Browna, njegova lukavog psa Snoopyja, prefrigane Lucy, bistrog Linusa i glazbenog zaljubljenika Schroedera.
Prvi strip s glavnim junakom Charliejem Brownom pojavio se 2. listopada 1950. godine. Neki likovi iz Peanutsa nisu bili izmišljeni, Charlie je ime jednog Schulzova prijatelja iz mladosti, Snoopy je reinkarnacija njegova psa iz djetinjstva, a neuzvraćena Charliejeva ljubav, mala crvenokosa djevojčica, sjećanje je na Schulzovu prvu ljubav. Na engleskom jeziku znači kikiriki, no prije svega označava običnu neuglednu osobu.
U stripu imamo elementarnu situaciju: u tipičnom američkom gradiću skupina djece zaokupljena je igrama i razgovorima. O odraslima se u stripu samo govori, ali oni se nikad ne pojavljuju. Ipak, taj dječji mikrokozmos vrlo dobro odražava razvijeno građansko društvo. Reakcije pojedinih likova na svaki kratak, ali značajan doživljaj, na provokacije, prijetnje civilizacije, infiltrirane su u dječju psihologiju pa zbog toga kod čitatelja pobuđuju dobroćudan osmijeh, ali i razmišljanje.
Ljupkost, nježnost i smijeh nastaju iz ponavljanja osnovne sheme, ali s minucioznim preinakama dosljedno osnovnoj inspiraciji za strip, a od čitatelja traže stalnu i vjernu simpatiju. Poetičnost te djece i psića proizlazi iz činjenice da u njima pronalazimo sve probleme, sve duhovne nedaće odraslih. Prepoznajemo frustrirajuću borbu za uspjeh, traženje simpatija, osamljenost, drske reakcije, pasivno prilagođavanje i neurotični protest. No svi ti elementi ne javljaju se onakvi kakvima ih mi odrasli poznajemo, nego iz usta nevinih sudionika. Peanutsi nisu zlobni instrument za krijumčarenje problema odraslih, oni te probleme proživljavaju u svojoj dječjoj psihi i upravo zbog toga djeluju dirljivo i beznadno. U stalnoj zipki osjećaja, u okviru jedne priče, ili između jedne i druge priče članovi družine sposobni su za iznenadne nevinosti i naivnosti koje sve dovode u pitanje, reduciraju mitove odraslih na mitove djetinjstva (koji se javljaju nakon proživljene zrelosti), filtriraju sve društvene otpatke i ponovno uspostavljaju nježan i krhak predah optimizma. U stripu smo došli iz banalnoga kruga eskapizma i dospjeli u predvorje meditacije. "Peanuts" s jednakim intenzitetom privlače najsofisticiranije odrasle i djecu, kao da svatko od njih pronalazi nešto za sebe.
Oni koji se prvi put susreću s tim stripovima mogu im izgledati nerazumljivi. O ovoj je temi Schulz jednom rekao: "Nikad nisam crtao za djecu, nego zapravo za sebe. Djeca još ne razumiju dovoljno život ni odnose među ljudima. Jednom sam u vrtiću nacrtao Snoopyja na ploči. Prišao je jedan dječak i pitao: 'Znate li nacrtati ljepšeg psa?'"
U središtu svijeta Kikirikića je Charlie Brown: prostodušan, tvrdoglav, trajno nesposoban i predodređen na neuspjeh. Traži nježnost i afirmaciju na svim područjima: u bejzbolu, u pravljenju zmajeva od papira, u odnosu sa svojim psom Snoopyjem, u igrama s djevojčicama. Bez uspjeha! Njegova usamljenost je stalna, a kompleks inferiornosti sve snažniji. Tragično je što Charlie Brown zapravo nije inferioran. Još gore: potpuno je normalan. Kao i svi drugi.
Potpuno je prosječan učenik, ponosi se svojom marljivošću. Trenira lokalni bejzbolski tim i sanja o velikoj slavi. Kad mu se nešto doista ne sviđa, dobiva grčeve u trbuhu.
Često je na rubu živčanog sloma jer traži spas po formulama koje mu je nametnulo društvo u kojem živi (umijeće stvaranja prijateljstava, biti vješt kozer, postati kulturan u četiri lekcije, potraga za srećom, kako se svidjeti djevojkama…). Budući da on to radi bez imalo lukavosti i čista srca, društvo je spremno odbiti ga u liku male Lucy, matrijarhalne, poduzetne, pragmatične, perfidne, sigurne u sebe, koja hrpom bezobraština pakosti Charlieju. Charlie Brown je definiran kao "najosjećajniji dječak koji se ikada pojavio u stripovima, s promjenama raspoloženja šekspirovskog tona" (Stephen Backer), a Shulzovo pero dočarava te varijacije čudesnom ekonomičnošću izraza. Tekst, jednostavnog stila (djeca se vrlo rijetko služe slengom i ne upadaju u gramatičke nepravilnosti), spaja se s crtežom koji kod svakog lika prikazuje i najmanju psihološku nijansu.
Djevojčice u Peanutsima svakodnevnu tragediju na način Charlieja Browna izbjegavaju svojim upornim samozadovoljstvom i ohološću: Lucy, Patty i Violet nemaju sindrome, one provode vrijeme u hipnotičkim seansama pred televizorom, preskačući uže ili u svakodnevnim razgovorima, postižući smirenje putem bezosjećajnosti.
Najmlađi među njima, Linus, opterećen je svim neurozama. Prst u ustima i pokrivač/dekica priljubljen uz obraz (uz upaljen televizor, šćućuren poput Indijanca, oslonjen o svoje zaštitničke simbole) uvjetuju njegov osjećaj sigurnosti. Oduzmete li mu pokrivač, odmah će zapasti u osjećajne tegobe. No s emotivnom nesređenošću Linus je upio i svu mudrost neurotičnog društva. Dok Charlie Brown ne uspijeva napraviti zmaja koji se neće srušiti i zaplesti u grane drveća, Linus povremeno pokazuje znanstvenofantastične sposobnosti i majstorstvo (savršeno pravi pješčani zamak).
Drugi dječak, Schroeder, pronalazi smirenje u estetičkoj religioznosti. Zavaljen sa svojim malim lažnim klavirom iz kojega izvlači akorde i melodije transcendentalne kompleksnosti, zaokupljen potpunim obožavanjem Beethovena, spašava se od dnevnih neuroza njihovom sublimacijom u visoki oblik umjetničkog ludila. Čak ni Lucyno uporno udvaračko divljenje ne može ga uznemiriti jer je odabrao smirenje osjetila u deliriju imaginacije.
I Pig Pen je ugrožen lik: nepovratno i izrazito doslovno je prljav. Izlazi iz kuće dotjeran i počešljan, a već nakon sekunde razvezuju mu se vezice, hlače mu spadaju, kosa mu je puna prhuti, a odjeća prekrivena blatom. Pig Pen nije zabrinut: "Na meni se skuplja prašina neizmjernih stoljeća…"
Stalna antistrofa ljudskim tegobama, pas Snoopy dovodi do posljednje metafizičke fronte neurozu neuspješnog prilagođavanja. Snoopy zna da je pas i da će ostati pas. Za njega nema nikakve nade da će u društvu mogućnosti i obilja koje dozvoljava prijelaze iz statusa u status biti unaprijeđen. Ponekad se pokušava poslužiti posljednjim sredstvom, poniznošću ("mi psi smo tako ponizni…" uzdiše potpuno utješen) te se pridružuje onome komu obećava pažnju i poštovanje. Ali, u pravilu, ne prihvaća ono što jest i pokušava biti ono što nije. Iskušava sve putove mistifikacije, ali se na koncu predaje pred stvarnošću, zbog lijenosti, gladi, zbog sna, stidljivosti, zbog klaustrofobije, zbog tromosti. U biti nije sretan, s psihologijom izopćenika od predaka je naslijedio poriv za vjernost i poštovanje za snažnije.
Otvori KEKS Pay
