Netko je negdje za Osorske glazbene večeri rekao ili napisao da su potpuno antispektakularni festival. Marin Kaporelo, koji je imenovan ravnateljem 2023. godine, tu je opasku shvatio na ispravan način: kao kompliment i potvrdu da je ostao na pravom putu koji su brižno održavali i njegovi prethodnici.
Od 2009. do 2022. to su bili Berislav Šipuš, Ivana Koclje i Branko Mihanović. A za sve njih put je zacrtao, prokrčio i popločao Danijel Marušić, koji je izmislio i točno prije pola stoljeća održao prve Osorske glazbene večeri.
Spektakularnosti tom festivalu nipošto ne nedostaje. Ali ona se odnosi samo na ono bitno, na glazbu, njezine autore i izvođače. Ništa vanjsko tu ne odvlači pozornost. Nikada do sada niste mogli vidjeti naslove tipa "Pogledajte tko je sve bio na otvorenju Osorskih glazbenih večeri". Nadam se da nikada i nećete jer to bi značilo da ovaj festival, dragocjen upravo onakav kakav je zamišljen i kakav opstaje, više ne postoji. A i značilo bi da je Osor izgubio svoju čudesnost i jedinstvenost.
O nekima od tih čuda možda bi bilo pametnije i ne govoriti, a kamoli razglašavati ih u novinama. Da ne bi nestala. Ali evo, računajući na skrivenost i skrajnutost kulturnih rubrika, reći ću vam o prvom čudu koje me oduševilo kada sam nakon mnogo godina ponovno stigao u Osor: ima mjesta za parkiranje. No dobro, to jest sjajno za posjetitelje, ali čudo je nešto drugo: parkiranje je besplatno! Posvuda! Ama baš nitko nije se dosjetio okolčiti neku livadu i istaknuti cijenu.
Pritom je cijeli stari grad Osor, a novog ni nema, lijepa i mirna pješačka oaza.
Hotela nema. Samo autokampovi malo izvan mjesta, jedan pansion u samom Osoru i tek nekoliko kuća koje se iznajmljuju.
Restorana – dovoljno. Nedostaje samo kafić na središnjem trgu ispred drevne osorske katedrale. No taj je trg toliko lijep da je na njemu divota sjediti i bez pića. Uostalom, možete si ga donijeti iz jedine trgovine u mjestu.
Cijelo je to mjesto, očito zahvaljujući ljudima koji u njega dolaze, a i onih samo tridesetak koji u njemu stalno žive, nekako antispektakularno nastrojeno. Glavna je atrakcija u devet ujutro ili u pet poslijepodne gledati kako se uklanja pokretni most pa onda kroz uski kanal najprije u jednom, pa onda u drugom smjeru krene povorka brodica, jahti, jedrilica. I mahati im.
A navečer – terase restorana pune, a tamo gdje treba, tišina. Ne znam više nijedan drugi glazbeni festival na našoj obali, a pogotovo ne one nacionalne, među koje spadaju i Osorske glazbene večeri, čiji izvođači i publika imaju tu povlasticu, kao u Osoru, da se ne moraju natjecati sa svakovrsnom bukom i vrevom te oblacima kuhinjskih mirisa.
U takvom se okruženju lakše podnese i vrućinu i vlagu koje su se, naravno, uvukle i u osorsku katedralu. Ali tamo barem sjedite na udobnim te čak i lijepim stolicama, opet za razliku od drugih, često najjeftinijim mogućim sredstvima i materijalima improviziranih ljetnih gledališta.
Programski recept Osorskih glazbenih večeri i dalje je jednostavan i vrlo učinkovit. To je mjesto susreta glazbe svjetske i hrvatske, svih epoha.
S impozantnim brojem praizvedbi djela Osor je postao jedna od središnjih točaka hrvatske baštinske i žive, suvremene glazbene kulture.
Na dan mog dolaska, u utorak, 4. kolovoza, to je izgledalo ovako. Sjajna hrvatska violončelistica Kajana Pačko, kojoj je već godinama baza umjetničkog djelovanja i života Leipzig, za Osor je sastavila internacionalni trio sa svojim kolegama: japanskom violinisticom Airi Suzuki i rusko-njemačkim pijanistom Borisom Kusnezowom.
Pjevni uvod u večer bio je izbor od pet popijevki Franza Schuberta koje je za violončelo i klavir obradila, a u izvedbi vrlo uvjerljivo "prepjevala" i na svom glazbalu "otpjevala" sama Kajana Pačko.
Schubertu je pripao i završni dio koncerta: Klavirski trio br. 1 u B-duru. To opsežno antologijsko djelo komornoga Schubertova opusa činilo je, zapravo, glavninu vremena koncerta bez pauze, dobro odmjerena trajanja. Tek nešto više od jednog sata.
Ali djelo hrvatskog skladatelja bilo je mnogo više od obaveznog elementa za "odrađivanje". "Pater noster" Igora Kuljerića nametnuo se i zazvučao poput još jednog osorskog čuda te večeri. Vjerujem da je netko u osorskoj "aleji hrvatskih skladatelja" pokazao Kuljerićevu bistu Kusnezowu, koji je vrlo posvećeno vodio glavnu riječ. Štoviše, u središnjem dijelu svojevrsne fantazije na gregorijansku temu dosegnuo je improvizacijsku bravuroznost nalik onoj Keitha Jarretta.
Otvori KEKS Pay
