Naslovnica Izbori 2016 Izbori 2016

Nepoznati Orsat Miljenić: Studirao je pravo s Plenkovićem, a u ratu je bio spreman s puškom otići kamo god ga pošalju

U vrijeme rata dvojio je o tome hoće li se aktivirati u policiji i prekinuti studij prava. Na kraju se ipak odlučio za pravo, a godinama kasnije postao je ministar pravosuđa
25. rujna 2016. u 17:27 132 komentara 68750 prikaza
Orsat Miljenić
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/11

Moram priznati da sam nakon ovih izbora bio u specifičnom stanju, ne bijesan, ali ljutit da. Ljutit zbog propuštene prilike. Čovjek se počne preispitivati: jesmo li napravili sve što smo mogli?! – počeo je priču Orsat Miljenić, kandidat za predsjednika SDP-a, koji je mišljenja da je njegova stranka, među ostalim, izgubila izbore i zato što se  „nisu zatvorile stranačke podjele“ još od vremena posljednjih unutarstranačkih izbora za predsjednika SDP-a, kad je Milanović pobijedio.

„Ako hoćemo istinu, Zoran je, ma što tko govorio, u nekim trenucima imao i veću popularnost nego stranka. Nekad nam je to koristilo, ali nekad i štetilo”, kaže Miljenić koji, poklone li mu stranački kolege povjerenje da vodi stranku, planira „zatvoriti podjele“ u SDP-u i usmjeriti ga prema zajedničkom cilju svakog SDP-ovca, pobjedi.  

„Mislim da SDP mora imati jasan stav i poruku. Često se govori o povratku socijaldemokraciji, ali malo tko zna što to znači. SDP zapravo mora vratiti i nadograditi svoj identitet u kojemu će se prepoznati i mnogi građani, pa i oni koji na prošlim izborima to nisu mogli“, veli Orsat Miljenić.

Ali, tko je on zapravo?

Rođen je u Dubrovniku sredinom rujna 1968. Njegov otac Miro je iz Splita,  pomorac, koji je umro  sredinom 90-ih.  Miljenići su pripadali lijevom pokretu prije Drugog svjetskog rata. U vrijeme rata nisu nosili pušku, ali su  bili splitski aktivisti. Miljenićeva je majka Gjeni, rođena Mladinić, iz Milne na otoku Braču. Njezin otac Nikola Mladinić, djed Orsata Miljenića, bio je uvjereni komunist, a u vrijeme Drugog svjetskog rata žestoki partizan koji je teško ranjen. Međutim, 60-ih godina prošloga stoljeća ušao je u sukob s drugovima komunistima jer mu se nije sviđao smjer u kojem društvo ide pa je napustio Partiju.  Poslije rata pronašao se kao drvodjelac, bio je kalafat, bavio se popravkom i izgradnjom  brodica. Osim Gjeni, Nikola Mladinić je imao još dvoje djece, Emila i Noru, to su Orsatovi ujak i tetka.

A kad je Orsat imao deset godina, s majkom Gjeni preselio se u Zagreb. Ona je zasnovala novu obiteljsku zajednicu sa zagrebačkim službenikom Petrom Bonačićem, koji je također podrijetlom  iz  Milne. Upoznali su se na otoku Braču jer su tamo svi ljetovali.

Tako je dječak Orsat Miljenić, nakon četiri razreda osnovne škole u Dubrovniku, gdje mu je majka radila u jednom hotelu, peti razred nastavio  u Osnovnoj školi Silvija Strahimira Kranjčevića  u Zagrebu. Riječ je o osnovnoj školi koja je u to vrijeme radila po posebnom programu, koji je bio vezan za srednju školu, tako da su svi učenici Orsatove generacije nastavili Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj. Naime, već u osnovnoj školi, u 5. i 6. razredu, imali su klasične jezike, latinski i starogrčki, što su nastavili učiti i u srednjoj. Riječ je, zapravo, o osmogodišnjem programu koji je bio zajednički za osnovnu i srednju školu,

„Imam puno prijatelja je iz tog razdoblja. Ja sam i sa svojom ženom Moranom išao u srednju školu, ali nismo par iz srednje škole“, kaže Miljenić, koji je s desetak prijatelja iz osnovne i srednje škole i dandanas povezan.

Orsata su kao školarca zanimali društveni predmeti, ponajviše povijest. U osnovnoj školi Miljenić je bio odličan đak, a u srednjoj nešto lošiji zato što je puno vremena posvećivao sportu i drugim aktivnostima. Aktivno se bavio veslanjem u Veslačkom klubu Trešnjevka. U to su vrijeme dečki iz VK-a Trešnjevka vježbali i veslali na rijeci Savi, a poslije Univerzijade na Jarunu. Međutim, kad je završio srednju školu, Orsat se prestao baviti veslanjem, ali je u slobodno vrijeme planinario. Na Pravnom fakultetu, koji je upisao 1988., bio je odličan student. Studij prava kao da je bio baš za njega, našao se u tome. Neki kolege iz srednje škole, danas poznati pravnici i odvjetnici, bili su mu i kolege na fakultetu. Zanimljivo, studirao je zajedno sa sadašnjim predsjednikom HDZ-a i mogućim hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem.

Profesori koji su na Miljenića ostavili traga i imali utjecaj, uz ostale, bili su Josip Kregar, Ivan Šimonović, Ivo Josipović, Željko Potočnjak, Vjeko Miličić, Stipe Ivanišević, Mihajlo Dika.

Srpska agresija i rat Orsata Miljenića zatekli su na trećoj godini studija. Od rujna 1991. do ožujka 1992. bio je u pričuvnom sastavu policije.

„Nosio sam pušku, bili smo spremni otići kamo nas pošalju, ali smo uglavnom bili u Zagrebu, ponekad bismo otišli negdje dalje. Meni se to vodi kao borbeni sektor, ali mi se čini da to nije fer prema dečkima koji su bili u rovu“, iskren je Miljenić koji je, nakon angažmana u rezervnom sastavu policije, imao stanku na fakultetu. Razmišljao je, kaže, čak i o tome da se zaposli u MUP-u i više ne vraća na fakultet.

Pa ipak, vratio se na Pravni fakultet i nastavio studirati. Diplomirao je 1993. Nakon završetka studija ostao je raditi na katedri za radno i socijalno pravo, a potom mu se ostvarila mogućnost da konkurira za stipendiju na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, koju je i dobio. Jedan semestar tog dvogodišnjeg studija proveo je u SAD-u i potom magistrirao u Budimpešti. Formalno, dobio je diplomu sveučilišta u Budimpešti i sveučilišta u New Yorku.

U listopadu 1995. dobio je poziv za pričuvu u Hrvatskoj vojsci. Prema vojnom rasporedu, potkraj studenog 1995. otišao je u Petrinju, gdje je radio kao pravnik u Gromovima, 2. gardijskoj brigadi. U Petrinji se zadržao do veljače 1996. pa se opet vratio na Pravni fakultet. Uskoro je s njim kontaktirao Ivan Šimonović, tadašnji pomoćnik ministra u Ministarstvu vanjskih poslova(MVP), koji je tražio darovite i mlade pravnike kako bi se MVP ojačao i kako bi mlada država poslije ratne drame u miru nastavila diplomatske bitke.

„Razgovarao sam, dobio poziv za testiranje, onda prošao sve testove i izravno otišao raditi u  MVP kao drugi tajnik u Upravi za multilateralu“, kaže Miljenić. Međutim, nekoliko mjeseci poslije, preciznije 1. travnja, Tihomir Blaškić dragovoljno je otišao u Haag jer je bio optužen za zločine počinjene nad muslimanima u središnjoj Bosni. Stoga je „pod hitno“ trebalo nekoga poslati u hrvatsko veleposlanstvo u Haagu koje je godinu dana prije uspostavio Branko Salaj. Miljenića je MVP poslao u Haag da kao pravnik prati rad Haaškoga suda. Kad su u MVP-u nakon tri mjeseca njegova boravka u Haagu vidjeli da dobro radi i da se dobro snašao, produljen mu je ostanak u veleposlanstvu s istim zadatkom. Tako je u Haagu ostao pune četiri godine.

Sve priče da je taj zakon donesen radi zaštite Josipa Perkovića stvarno nisu točne

„Haag nosi širok pravni posao. Ja sam u veleposlanstvu počeo raditi kao prvi tajnik, a završio sam kao ministar savjetnik, što je diplomatski rang. Jedan od mojih poslova bilo je da posjećujem naše haaške pritvorenike. S nekima sam do danas ostao u kontaktu, svakome kome sam mogao pomoći pomogao sam“, ističe Miljenić.

Sin odrastao u Haagu

Dok je radio u veleposlanstvu u Haagu, Miljenić se oženio, sin mu se rodio u Zagrebu, ali je prve dvije godine proveo u Haagu. Međutim, nakon što je SDP Ivice Račana dobio izbore, Miljenić je iz Hrvatske dobio poziv da se vrati u Zagreb. Naime, prof. Stjepan Ivanišević, ministar pravosuđa u Račanovoj Vladi, pozvao je Miljenića i ponudio mu mjesto predstojnika Ureda za suradnju s Haaškim sudom u Zagrebu.

„U nagovaranje da preuzmem to mjesto upustio se i tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula“, prisjeća se Miljenić. “Moj su zadatak bili odnosi s Haaškim sudom, a poslije i rad na tužbi za genocid koji su vodili Josipović i Šimonović. No, taj je posao bio vrlo mučan, trošio je čovjeka emocionalno i fizički tako da sam  nakon dvije i pol godine rada u Uredu odlučio promijeniti posao.“

Ponuđeno mu je mjesto pomoćnika Nevena Mimice, ministra za europske integracije. U tom ministarstvu Miljenić se bavio reorganizacijom državne uprave.

„Ideja je bila približavanje i ulazak u EU, a pred kraj mandata Nevena Mimice postao sam čak i njegov zamjenik.“

No, SDP potkraj 2003. gubi izbore i na vlast dolazi HDZ. Na mjesto ministrice za europske integracije Ivo Sanader imenuje Kolindu Grabar-Kitarović, koju je Miljenić poznavao iz Ministarstva vanjskih poslova.

„To je bila vlast koja svjetonazorski nije bila moja i ja sam odlučio otići. Imao sam opcije da se vratim u MVP ili da se kao pravnik, odvjetnik, jer sam imao položen pravosudni ispit, okušam na tržištu.“

Tako se Miljenić počeo baviti odvjetništvom, međutim, u početku mu ruže nisu cvjetale.

„Ali imao sam sreće, preko kolege sa studija Zorana Ivaniševića upoznao sam Vesnu Alaburić.“

Kako je Alaburićeva preuzela obranu Milivoja Petkovića u Haagu, trebala je osobu koja dobro poznaje funkcioniranje tog suda. Kombinacija s Miljenićem učinila joj se odličnom. No, kad je odvjetnički ured Vesne Alaburić pokušao na Haaškom sudu akreditirati Orsata Miljenića, tužiteljstvo je uložilo prigovor pod obrazloženjem da je on opstruirao njihov rad u vrijeme dok je bio predstojnik Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Iako je Sudsko vijeće odbilo tužiteljstvo Haaškog suda i potvrdilo da može biti branitelj, Vesna Alaburić nije mogla čekati odluku Suda u slučaju Miljenić pa je angažirala druge suradnike. Tako je Miljenić nastavio kao samostalni odvjetnik surađivati i raditi s Vesnom Alaburić.

Kad je za ministra pravosuđa u Sanaderovoj Vladi u listopadu 2008. imenovan Ivan Šimonović, on je pozvao Miljenića da preuzme mjesto državnog tajnika u Ministarstvu pravosuđa. Miljenić je odbio.

U međuvremenu, radeći odvjetnički posao, Miljenić je nastavio kontaktirati s ljudima iz „svoga svijeta“, SDP-ova, pogotovo sa Zoranom Milanovićem. Prije parlamentarnih izbora 2011. Milanović je radio na programu 21. pa je pozvao Miljenića,  raspitivao se o problemima u pravosuđu i zamolio ga da za SDP-ov izborni program, Plan 21, napiše što bi trebalo napraviti u pravosuđu. Milanović je nekoliko mjeseci prije izbora Miljenića pitao je li načelno spreman preuzeti mjesto ministra pravosuđa u slučaju da SDP s koalicijskim partnerima, Kukuriku koalicijom,  dobije parlamentarne izbore.

Miljenić je, bez daljnjega, na poziciju ministra pravosuđa u Milanovićevoj Vladi pogurao i Neven Mimica.

Kako Miljenića i bivšeg premijera Milanovića čak i među „desničarima“ prati glas da su jako doprinijeli oslobađajućoj presudi hrvatskih generala u Haagu, ne zna se što je od toga istina.  

„To nisu stvari o kojima treba govoriti javno, još manje se tim hvaliti. To je priča koja je završila tako kako je završila: odlučeno je da su ti ljudi nevini. Bilo je ljudi koji su cijelo vrijeme vjerovali da je to tako i pomagali da se tako završi. Svatko je radio po svojoj savjesti. Ako govorimo o Milanoviću, on je cijelo vrijeme držao liniju da optužnice protiv naših generala nisu korektne, za razliku od kolega iz HDZ-a koji nisu tako govorili. Milanović je to govorio kad je bilo najteže. A generali su imali dobre odvjetnike koji su uspjeli prezentirati argumente obrane na pravi način. Osim toga, mnogi su shvatili da, kad bi se prihvatili takvi standardi, od prekomjernog granatiranja itd., da bi onda većina generala većine drugih vojski bila pod nekim sudom“, kaže Miljenić.

Nema kazne zbog jointa

On je kao ministar pravosuđa u procesu „monitoringa“, nadzora Europske unije, čini se, uspješno otklonio taj nadzor nakon što je postao ministar pravosuđa.  

Stoga je kao ministar do 1. srpnja 2013. bio fokusiran na uvjeravanje Europske komisije da je situacija u pravosuđu dobra, da se dižu standardi. „To je bio velik, silan posao, a mnoge stvari nismo mogli mijenjati jer su ispregovarane prije. Sjetite se našeg prvog poteza, prije nego je Vlada formirana, ukinuti su javni ovršitelji. Mi, socijaldemokrati smo shvatili da je to institut koji će građanima još više otežati život. Nakon toga smo mnoge mjesece morali objašnjavati Europskoj komisiji zašto smo to napravili“, kaže Miljenić, koji se pohvalio da je u vrijeme svoga mandata promijenio zakon o parničnom postupku te niz propisa koji se tiču discipline procesa.

„Pripremili smo reorganizaciju pravosudnog sustava, imali smo  već tada složeno ukidanje više od sto pravosudnih tijela. Mi smo uveli novi žalbeni sustav, protukorupcijski, što je dugoročno dobro za ujednačavanje sudske prakse, donijeli smo novi stečajni zakon itd.“

Orsat Miljenić PREDSTAVIO VODITELJA KAMPANJE Miljenić o HSS-u: Moram priznati da je teško shvatiti jesu li oni opozicija ili nisu Branko Grčić, Ministarstvo poduzetništva i obrta Podržava ga Grčić: Miljenić ima energiju, volju i sposobnost da ojača SDP s 8 KANDIDATA Prava bitka za šefa SDP-a vodit će se između Bernardića i Miljenića

U sferi kaznenog zakona Vlada u kojoj je sjedio Miljenić maknula je kazneno djelo konzumacije lakih opijata, poput marihuane, tako da klinci ne mogu dobiti kazneni dosje samo zbog jednog jointa. Osim toga, donesen je i niz propisa koji su rasteretili zatvorski sustav, uvedeno je plaćanje polovice kazne za prometne prekršaje odmah. Miljenić je s Lalovcem radio na rješenju za franak i prva su Vlada RH koja je, kako se pohvalio, u hrvatskoj povijesti koja je smanjila zateznu kamatu itd. Međutim, imala je Vlada u kojoj je Miljenić bio ministar i odluka koje su izazvale kontroverze. Jedna od njih je izglasavanje tzv. „Lex Perković“ iz 2013., koji je nanio veliku štetu SDP-u. Tim je zakonom vremenski bio ograničen uhidbeni nalog na kaznena djela počinjena poslije kolovoza 2002. Miljenić odbija svaku pomisao da je zakon donesen da bi se zaštitili udbaški zločini.

„Sve priče da je taj zakon donesen radi zaštite Josipa Perkovića stvarno nisu točne. Istina, u namjeri da svoje zakonodavstvo izjednačimo s europskim, napravili smo tehničku, pravnu pogrešku koja je prerasla u političku. Europska je komisija nekorektno počela prijetiti iako ni jednoj drugoj državi koja je napravila istu stvar nije prijetila na taj način. Na kraju smo postigli kompromis, promijenili smo zakon i nikakva šteta za Hrvatsku nije se dogodila. Pogriješili smo što zakon nismo odmah promijenili kad smo vidjeli da je suprotan europskom standardu. Te je stvari zdravo rješavati doma. Drugo je pitanje licemjerja HDZ-a koji je te ljude (Perkovića i Mustača, nap. a.) postavio na državne funkcije i koji im tada nisu smetali. Osim toga, htjeli smo poslati poruku: idemo promijeniti Ustav pa da u RH ne zastarijevaju zločini, bez obzira na predmet Đureković, pa da se sudi svakome tko je počinio politički zločin. Međutim, HDZ nije htio mijenjati Ustav“, zaključio je Miljenić.

>> Picula je dvaput dizao SDP s poda. Miljenić se učlanio tek ove godine, iako je radio i u Račanovoj Vladi, a Ostojić je najteži poraz doživio od Keruma

Elipso

  • marcel.kocan:

    Poznati Orstat Miljenić: htio je i Ustav mijenjati da bi zaštitio udbaše od izručenja "ustaškoj" Njemačkoj i smijao se naciji u lice praveći nas budalama dok je tumačio kako je to da Srbija ne bi uhićivala naše branitelje. A onda ... prikaži još! tumarao ko međed iza voditeljice jer je bio preglup za pronać izlazna vrata iz studija.

  • sudac21:

    komunističku gamad u zatvore!!!

  • mare_split:

    Što je s vojnom obvezom u razdoblju '92.- (kraj) '95.? ... Eskivaža? Naravno!