Naslovnica Enciklopedija Biografije

Franjo Kuharić

Umirovljen kao nadbiskup. Angažirao se u promicanju istine o kardinalu Alojziju Stepincu i proglasio ga je blaženim. Domaćin papi Ivanu Pavlu II. prilikom njegova posjeta Hrvatskoj.
01. prosinca 2016. u 00:00 1 komentara 272 prikaza
franjo kuharić
Foto: Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. u Gornjem Pribiću u općini Krašić kao najmlađe, trinaesto dijete Ivana i Ane rođene Blažić u siromašnoj ratarskoj obitelji. Nabiskupsku klasičnu gimnaziju završio je na Šalati, a studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio kardinal Alojzije Stepinac 15. srpnja 1945. Tada je njemu i drugim mladim svećenicima uputio poruku: „Šaljem vas u krvavu kupelj“.

Krajem 1945. Bio je kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a od 1946. do 1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sveti Martin pod Okićem a neko vrijeme i župom Sveta Marija Okićka. Kao svećenik je u to doba često bio u smrtnoj opasnosti. Izbjegao je atentat 1946. u Rakovom Potoku, a slijedeće godine i u Jakovlju, bio je kamenovan kada je s hodočasnicima išao u Mariju Bistricu,  pozivan je i na saslušanja u Udbu.

Bio je moralni autoritet i oslonac vjernicima u vrijeme komunizma kada je Crkva bila progonjena i marginalizirana. Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru gdje ga je 15. veljače 1964. zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu. Za biskupa je zaređen 3. svibnja 1964. U Zagrebu. Odmah je imenovan odgovornim urednikom tadašnjeg katoličkog dvotjednika Glas koncila. Apostolskim administratorom zagrebačke nadbiskupije postao je 1969.  nakon odlaska kardinala Šepera u Rim, a  16. lipnja 1970. imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Iste godine je izabran za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije s mandatom od pet godina. Još tri puta biran je na tu dužnost. Bio je sudionik Drugog vatikanskog koncila.

franjo kuharić
1 / 2

Počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta dobio je 1970. Papa ga je 1983. imenovao kardinalom. Bio je član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje te Rimske komisije sv. Ćirila i Metoda. U propovijedima i javnim istupima  borio se za vjersku slobodu i hrvatsko nacionalno dostojanstvo. Partija ga je zbog toga proglasila državnim neprijateljem.  Bio je pokretač crkvene proslave Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koja je završila Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. u Mariji Bistrici.

Osobito se angažirao u promicanju istine o kardinalu Alojziju Stepincu. Te propovijedi sabrane su u knjigu Poruke sa Stepinčeva groba. Pozdravio je demokratske promjene i osnivanje samostalne Hrvatske koja je odmah bila napadnuta. „Postoji moralno pravo da čovjek brani svoj život i svoje pravo, ali samo u granicama etičkih normi“, kazao je osuđujući pritvom svaki zločin. Zagovarao je  praštanje i bio protiv osvete prema neprijatelju.

Poslao je u kolovozu 1993. svoj čuveni apel za prestanak rata  između Hrvata i Muslimana u BiH. Bio je i protiv onih koji su pokušavali uspostaviti „ravnotežu krivnje“ između zaraćenih strana upozoravajući da je ovaj rat „potakla osvajačka politika vođa jednog naroda da se proširi teritorij na račun drugih naroda“. Bio je domaćin papi Ivanu Pavlu II. prilikom njegova posjeta Hrvatskoj 1994. Te godine je primljen u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Umirovljen je 5. srpnja 1997. Službu nadbiskupa predao je  Josipu Bozaniću 4. listopada 1997.

Bio je uz Papu Ivana Pavla II. I tijekom njegova drugog posjeta Hrvatskoj kada je u Mariji Bistrici 3. Listopada 1998. Proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim. Umro je u Zagrebu 11. ožujka 2002. godine.Na desetu obljetnicu njegove smrti 10. ožujka 2012. pokrenut je proces za njegovu beatifikaciju.

Franjo Tuđman Povjesničar, državnik, prvi predsjednik samostalne RH Franjo Tuđman Josip Bozanić Kardinal, nadbiskup zagrebački Josip Bozanić