Ako se Bog uopće ovih dana ima vremena baviti Hrvatskom, neka pripazi
malo na guvernera Narodne banke Željka Rohatinskog. Jer ako ikoga treba
čuvati, onda je to on. Lako za političare i njihove nesuvisle pouke o
krizi koja će poharati cijeli svijet, ali neće Hrvatsku. Lako i za
stručnjake koji navode vodu na svoj mlin ovisno o tome koju školu
zastupaju i za čije interese govore. Sve popularniji Roha je, priznaju
prešutno i jedni i drugi, jedini važan.
On je postao, što bi rekao Mesić, čvrsta točka sistema koji se, unatoč
svim razuvjeravanjima, opasno ljulja. Ako netko može spriječiti da
prestrašeni štediše navale na banke povlačeći svoju štednju, onda je to
Rohatinski. Ako netko može uliti nešto samopouzdanja u Vladu koja je
nesigurna što činiti i kako se nositi s evidentnom krizom, onda je to
staloženi guverner, koji je na vrijeme upozoravao argumentima dok su se
mnogi upinjali demantirati ga političkim frazama. Ako netko ima petlje
pogledati u oči tzv. domaćim bankarima koji štite interese stranih
banaka, koje duhovito nazivamo hrvatskima, i staviti hrvatske interese
ispred interesa vlasnika, onda je to, nadajmo se, on.
Ostatke uzdrmanog povjerenja građana u institucije i institucija u same
sebe u ovom trenutku čuva, čini se, samo staloženi Rohatinski, koji je
pokazao da ima snage odbrusiti bankarima i političarima i koji se
ubraja među rijetke u Hrvatskoj koji vode računa i o većoj slici od one
premrežene sitnim i krupnim osobnim ili dnevnopolitičkim interesima.
Kada je u Tuđmanova vremena Hrvatskom lutao američki profesor i
poduzetnik Steve Hanke sa svojim prijedlogom da se ukine centralna
banka, bilo je na sreću dovoljno zdravog razuma ili puke sreće da se ta
ideja ne provede.
U međuvremenu se Hanke – koji je tvrdio da mu je lako bilo u Čileu
provesti reforme jer se s diktatorima najlakše dogovoriti, a
demokracija samo komplicira provedbu njegovih ideja – okušao savjetima
u BiH i Crnoj Gori, ali HNB je, na sreću, opstao. I zato danas barem
Rohatinski može pokušati kanalizirati krizu i štititi hrvatske
interese. Jer od politike se ne treba nadati pomoći. Ne samo u
Hrvatskoj nego ni širom svijeta ona ovih dana pokazuje svu svoju nemoć.
Britanski mediji zamijetili su šutnju torijevaca.
Ne napadaju laburiste, ne zato što su dobri i suosjećajni, nego zato
što znaju da bi nakon napada trebao slijediti i njihov prijedlog
rješenja krize, a oni ga jednostavno nemaju i mogu samo zahvaljivati
višoj sili da se kriza nije dogodila dok su oni na vlasti. Francuski
predsjednik Sarkozy nije se ustručavao na nedavnoj Konferenciji o
svjetskoj politici u Evianu na diplomatski način, što će reći s puno
riječi, najaviti svoj kratak plan pod nazivom “nas i Rusa 200
milijuna”, pokazujući da je u trenucima krize spreman zazvati i Ruse i
“socijalizam” upomoć.
U Berlinu je, kako javljaju mediji, pojačana potražnja za Marxovim
“Kapitalom” jer neki Nijemci očito u zanemarenom filozofu traže
odgovore koje im ne daje politika Angele Merkel. U Kanadi se traže
fundamentalne promjene jer radničke obitelji zahtijevaju zaštitu i
Kanadski radnički kongres, koji predstavlja 3,2 milijuna radnika, pruža
žestok otpor prema onima u vlasti koji tvrde da tržištu treba
prepustiti da sredi stvari.
Svijet u kojem, kako je netko zgodno sažeo, političari govore o moralu,
a biskupi o politici, shvaća da je došao do ruba i da je s druge strane
opasna provalija. No za razliku od hrvatskih, svjetski su političari
ipak prepoznali pravi problem iako još ne znaju rješenje. Njih je
opravdano strah da kriza institucija ne postane nepopravljiva kriza
društva. Domaća je politika, međutim, u općoj krizi prepoznala samo
svoju osobnu krizu i samo se njome bavi. Narodu je ostavila da se uzda
u Rohatinskog.
MAGAREĆA KLUPA
Bože, čuvaj Rohu!
