Postoje dani u kojima treba znati pustiti ljude da se odmore od vas. Danas je bio jedan takav dan. Brzinu kojom se redaju priče u mojoj glavi ne može dostići nikakvo zapisivanje. Ni pričanje. Odustao sam od druženja s onima koji su zapisivali sve na što bi naišli. Odustao sam od zapisivanja. I pričanja. Uzeo sam čist papir i počeo šarati nešto po njemu. Nisam znao što će ispasti na kraju. Ono što ispadne na kraju i tako nije dobar odraz cijelog postupka nastajanja. Ne znam zašto su se na nevelikoj pošaranoj površini počeli razaznavati pravokutni obrisi naše ulične česme.

Česma je ustvari bila jedan oveći kameni monolit pored glavne ceste, visine odraslog čovjeka. Na njezinu je donjem dijelu iz kamena virila mjedena, ukoso odrezana cijev iz koje je stalno tekla voda na malu zabetoniranu gusanu rešetku na koju se stavljala posuda. Mlaz nikad nije bio debeo i obilan, voda je i ljeti i zimi curila skoro jednako brzo, ili bolje reći – jednako sporo. I nije se smrzavala. Nikad. Mada bi zimi tu cijev, za svaki slučaj, neki od komšija ipak umotao krpama i povezao špagom ili običnim paljenim drotom.

Voda je iz česme uvijek bila jednako čista i hladna. Kad je, pogotovo za suhih ljeta, padao nivo vode u kućnim bunarima, voda se sa česme koristila i za piće, a i za napajanje stoke i drugog blaga. Nizvodno od česme bio je betoniran valov u koji je otjecao višak vode iz koga bi pila stoka.

Iako je tada još skoro svaka kuća imala i svoj bunar, jer vodovod u Ulici lipa još nikom nije bio ni u peti, često se išlo na česmu po vodu. Uvijek si mogao nekog vidjeti, s nekim popričati i saznati niz novosti koje su se događale po našoj ulici, a bogme i šire. Trebalo je nekih pola sata da se napuni normalna cinjata kanta za vodu od desetak litara. Možda je trebalo i manje, ali kažu da je djetinjstvo nestrpljivo i da je u njemu sve ono jednoliko, beskrajno dugo. Možda upravo zbog te nestrpljivosti, a možda samo zbog tereta, djeca su po vodu išla s manjim kantama, zapravo s kanticama od dvije do tri litre s kojima se išlo i po mlijeko. Zbog toga je i voda iz njih bila uvijek nekako slatkasta.

Taj podatak o brzini curenja vode na česmi spominjem samo zato što je to bitan dio zapleta ove priče. Naime često su ga koristili naši roditelji kad su se željeli opaliti na brzaka, onako u po’ bijela dana. Njihova kalkulacija potrebnog vremena išla je otprilike ovako: odlazak djeteta do česme – od 5 do 10 minuta, curenje vode – desetak minuta, malo dječjeg igranja oko česme i povratak – novih 10 do 15 minuta, a možda i više, budući da se kući išlo s teretom. Moglo se dakle skupiti dobrano više od pola sata iskoristivog vremena.

Tu sam roditeljsku prevaranciju, kao uostalom i sve druge teške životne prevarancije, dokučio sam, posve slučajno. Ta me spoznaja toliko uznemiravala da sam spočetka htio ovu priču prilijepiti nekom drugom liku iz ulične klape. Mada to ne bi bilo pošteno prema bilo kome od njih, njima sam već i tako toliko puta nakalemio svakakvih drugih izmišljenih zgoda. Dakle, na roditelje u čudnim pozama naletio sam jednog dana kad su me kao i toliko puta prije poslali na česmu po vodu.

Pripremna procedura bila bi sljedeća: Mama bi rekla: “Joj, što sam žedna, baš mi se pije voda sa česme!” a otac bi odgovorio: “I meni vala, ova iz bunara je sva topla! Daj pošalji malog na česmu!”

I – ja bih pošao.
Tako je bilo i taj dan, krenuo sam po vodu, posljednji put u životu u blaženom neznanju. Ali kao za vraga, komšija Ignjo je prezao konje, dvije velike crne ždrebice – Lisku i Neru, i to baš posred ceste kojom sam morao proći. Obično ih je prezao kod sebe u avliji, ali ove su se danas žestoko propinjale i nikako se nisu htjele namjestiti pred rudu. U tom su se naguravanju već našli na cesti. I kola i kobile i Ignjo s njima. Držao ih je kratko za ulare i psovao baš onako kako i kaže narod – kočijaški, žestoko. Od Ignje ste mogli čuti sve najbolje i najnovije psovke, toliko ih je znao da sam počeo misliti da ih je on i smišljao. Uz splet starih psovki od mrtvog neba, sunca kalajisanog pa nesvanutog, ladne rakije i vruće pogače, čamovih jasala, ćaće, matere, zadnjeg koljena, Isusa, Marije, dvanajs apostola, mame i mamine mame i mame mamine mame, srca, bureka, trule sise, kruva i kruščića – i danas je na repertoaru imao neke nove, nečuvene – psovao je kobilama krvavu drob i sestre u trbu’!

Ignjo je živio malo niže od česme, bio je gradski grobar i vozar mrtvačkih kola. Uvijek bih se naježio ugledavši te uglancane mrtvačke kočije okićene plastičnim cvijećem, crnim leakrilom i fenjerima koji se ljuljaju sami od sebe. Klasična mrtvačka kombinacija crne, zlatne i srebrne boje samo je upotpunjavala ugođaj. Nikom se u našem mjestu nije vozalo s Ignjom, čak ni kad bi vozio obična zaprežna kola, a opet svi su znali da će se jednom morati provozati. Ne znam čiji je red bio taj dan.

Ta kola, Ignjine psovke i bijesno udaranje kobila koje su se žestoko njišteći opirale bilo kakvom uprezanju i koje su skačući na stražnjim nogama izgledale poput crnih, letećih prikaza iz drakulskih filmova – bile su i više nego dovoljne da se vratim kući. Bez vode. Naravno. Crk’o sam od straha,
Fućkaš ti i žeđ i hladnu vodu, odo’ ja nazad, mislio sam, reći ću da je pred česmom bio red i da bih morao čekati do mraka. Vratio sam se i polako ušao u kuću. Iz uvijek hladnog predsoblja ušao sam u kuhinju. Nikog. Popeo sam se u gornji dio kuće, vrata gornjeg dvorišta – otvorena. U dvorištu nikog. Jeza koja me držala još od Liske i Nere i Ignjinih psovki lagano se pojačavala. Otvorio sam vrata dnevnog boravka. Kupatilo. Špajz. Nigdje nikog. Njihova spavaća soba? Ali koji će vrag tamo usred bijela dana?

Otvorio sam i ta vrata.
Ma dobro, ipak su to moji roditelji… prizor je bio... ma, poslije smo se svi pravili kako se ništa nije desilo. Nakon tog popodneva oni su očito nekako drugačije gasili žeđ. (Sad vidim da bi ipak bilo bolje da sam tu priču prilijepio nekom drugom liku, ali ne da mi se opet sve prevrtati, ljutili bi se i izmišljeni likovi, a kako ne bi oni stvarni.)

Kad sad naučen, vrtim rolu unazad, sjetim se i nekih glupih odlazaka u Bracin dućan po namirnice koje nam uopće nisu bile potrebne, bila je to ovakva varijanta:
Tata: – Mogli bi nam doći ti-i-ti na večeru, danas!
Mama: – Joj, pa nemamo kruha!
Tata: – Ništa onda, pošalji malog do Brace, pa neka kupi!

Ovdje je kalkulacija potrošenog vremena išla ovako: odlazak – od 20 do 25 minuta; u trgovini malo priče s Bracom, koji je uvijek želio saznati i nešto od onog što se događalo kod kuće – pola sata, minimum; malo igranja oko ćuprije i česme, ovisi tko bi od klape bio vani, i povratak – novih pola sata – u ovoj varijanti već se došlo na sat i pol.

Naravno – nikad nitko nije dolazio na večeru, i naravno da to uopće nisu bile njihove rečenice, nego rečenice likova iz nekog drugog svijeta koje su poput jeke dolazile i do nas.

I naravno da sam otkriće pravih razloga slanja po hladnu vodu na česmu i odlazaka do Bracine trgovine po nepotrebne namirnice brzo podijelio s dečkima iz ulice. Znam da su svi odreda provjerili vjerodostojnost mog iskustva, ali o tome više nismo govorili. Jednostavno, to više nitko nije spominjao. Poslije smo se pravili kako se ništa i nije dogodilo.

Moji su dvojbeni osjećaji i strahovi vezani za roditeljsku seksualnost nasreću ubrzo i potpuno nestali. Više čak ni noćne škripe podova i kreveta iz roditeljske spavaće sobe nisu bile poteškoća za miran san. Sve je naglo prestalo. Tehnološkim poboljšanjima životnog standarda: ubrzo nakon što je tata kupio novu novcatu veš-mašinu. A kako nije bilo vodovoda, to je bio model s rezervoarom. Bila je to jedna od prvih domaćih veš-mašina. Najprije se morao vodom napuniti veliki rezervoar, pa je tek onda moglo početi pranje. Cijeli postupak s pretpranjem, iskuhavanjem, ispiranjem i konačno završnim centrifugiranjem trajao je bogme skoro tri sata.

Mašina je bila strašno bučna, a kad je na kraju radila završnu centrifugu, imao sam osjećaj da se cijela kuće trese u njenom ritmu. Ponekad je znala centrifugirajući krenuti van iz kupatila, tako da joj je tata napravio i nekakve klinove koje joj je kajlao pod noge. Ali potkajlana je bila još luđa, onda je skakala uvis i razbijala pločice pod sobom, tako da smo je pustili prati bez kajlanja, jedino što bi se oko centrifuge trebalo ići provjeriti u kom je dijelu kupatila, kako crijevo za odvodnju ne bi ispalo iz školjke i poplavilo cijelu kupaonicu i hodnik ispred nje.

Mama je bila strašno sretna otkad smo nabavili veš-mašinu. Uopće joj nije bilo teško nositi kante vode s bunara i puniti veliki rezervoar. Naprotiv, čak bi pjevušila i bez ikakvog bi moroganja odradila taj teški posao. Veš se prao navečer, poslije presvlačenja i kupanja, kad je struja bila jeftinija. Umjesto razbuđujućeg pucketanja podova i kreveta iz roditeljske spavaće sobe, sad me uspavljivalo centrifugiranje veš-mašine.
I dandanas mi se prispava kad čujem veš-mašinu kako kreće u završno centrifugiranje.

Video sadržaj

44

SNIJEG I DALJE PADA

FOTO/VIDEO Snježni kaos u Zagrebu: Radnici brenerima odmrzavali tračnice, na terenu više od 400 ekipa

IDILA KAKVE DUGO NIJE BILO

FOTO Hrvatska pod snijegom: Ovo je 100 najboljih fotografija

jeste li među njima?

Godina Vatrenog Konja donosi velike promjene: Ova četiri kineska horoskopska znaka bit će najveći sretnici 2026.

Najtraženiji sustav današnjice

Rješava gorući izazov u kućanstvima, radi i do 30 godina, a nikad se ne kvari

Znanstvena revolucija

Kako 28 minuta može promijeniti život tisućama žena!

Provjerite račune: Tisućama hrvatskih građana sjeda novac, država uplatila 3,6 milijuna eura