Čitam neki dan tekst o državama koje su zabranile homoseksualnost. Imena država kao i one same su nebitne jer vjerojatno bismo ih isuviše lako detektirali, a od toga nema velike vajde. Ono što je stvarno bitno jest princip – kako se može zabraniti homoseksualnost?! To je isto kao da neki genij pokuša zabraniti – prirodu! Upravo tako. Homoseksualnost je prirodna. Neki među nama jednostavno imaju prirođenu sklonost prema istom spolu. Ona nije nešto što se razvija namjerno ili se "pokupi" od nekoga. Ljudi se rađaju takvi i iz njihove perspektive, u koju bi se seks-nasilnici trebali ponekad staviti, sklonosti koje imaju posve su prirodne. Što, naravno, i jesu. Neprirodne, bolesne i devijantne postaju kao posljedica kulture permanetnog treninga da je riječ o nastranoj i gadnoj opačini, čak estetski negledljivoj, predumišljaju da nerviraju i ugrožavaju spolno ispravne. U svijetu seksualne deliberacije koji intenzivno traje posljednje dvije tisuće godina (kakva koincidencija, nije li,) homoseksualnost je morala postati bolest i zbog toga što se i "zdrava" seksualnost svela na reproduktivnu opravdanost. Bez pravljenja djece seks je prljav, grešan, nepotreban i protubožji. Jasno da je dobiti dijete sigurno najveća moguća sreća osim samog tvog rođenja, ali to što posljedica svakog snošaja ne mora biti dijete sam snošaj ne čini bogouvredljivim. Ali kada si u stalnom kulturološkom indoktrinacijskom presingu u kojem je glavni argument neprirodnosti homoseksualnosti nemogućnost stvaranja potomstva, onda je jasno da se prirodu želi pobiti predrasudama i odnose među ljudima svesti na trening.
Ljubav nas neće mjeriti prema discipliniranoj odanosti jednom, nego prema univerzumu odnosa
Otvori KEKS Pay
