U posljednje vrijeme, tj. čitav niz godina unatrag, uvriježilo se o međugorskim vidiocima govoriti kao o nečemu sporednome u tom fenomenu. Ne kako su baš skroz nevažni, ali da su neka sekundarna ili čak tercijarna priča u fenomenu koji evo traje već više od 43 godine. I to je pogrešno. Jako pogrešno. Čak i kod onih najdobronamjernijih, kojima je stalo do Međugorja. I tu pogrešku treba uporno ispravljati. Naime, kako bi se kroz sve Scile i Haribde u ova četiri desetljeća Međugorje obranilo od napada iz Crkve i izvan nje, tražena su uporišta i argumenti za njegovo opravdanje i održivost u javnosti. Neki su mislili da u svemu smetaju vidioci, pa su ih redovito sklanjali s javne scene. Pritisci su ponekad bili toliko brutalni da su prijetili ugušiti sve što ima ikakve veze s Međugorjem, a neki su svećenici znali od vjernika tražiti da kao grijeh ispovjede ako su hodočastili u Međugorje!
Samo jedno pitanje: dali su 80-ih prije rata na Balkanu te poruke iz Međugorja izlazile u javnost ili su bile zataškavane? Jer tu se govori o potrebi jedinstva i bratsva među svim etnijama i vjerama i pozivaju se katolici da prihvate i nekatolike. I koliko je kler u BIH koji je bio upoznat za time slijedio taj poziv, a koliko je slijedio političke vlasti kojw su nahuškale ljude u rat? Hvala na odgovoru