Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 48
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
29.11.2020. u 14:48

Umrli su i dječak Diego i Bog igre Maradona. Ja tugujem za obojicom. Utoliko više što svijet napuštaju u trenutku kada je igra zabranjena, igrališta zatvorena, a stadionski hramovi zaključanih i praznih tribina potpuno obesmišljeni.

Shvatio sam da postoji Diego i da postoji Maradona. Diego je bio dijete sa svim svojim nesigurnostima, divan dječak, a Maradona je bio lik s kojim se Diego morao nositi kako bi mogao ispuniti sve zahtjeve nogometnog biznisa i medija. Maradona nije imao pravo pokazati nikakvu slabost.

U sjajnom dokumentarcu iz 2019. ove riječi izgovara Fernando Signorini, Maradonin osobni trener u Napulju. Potom prepričava kako je svom štićeniku jednom rekao da bi s Diegom išao na kraj svijeta, ali s Maradonom ne bi napravio ni koraka. A on mu odgovara: “Da, ali bez Maradone bi Diego još uvijek bio u Villa Fioritu”. A Villa Fiorito je nepregledni, prljavi, blatni labirint bijednih potleušica iz kojeg je Diego, kad mu je bilo petnaest godina, izvukao cijelu svoju veliku obitelj kada mu je klub Argentinos Juniors dao ključeve stana u gradu, blizu stadiona. Iranski redatelj Asif Capadia potencirao je u svom filmu to dvojstvo dječaka Diega i nogometnog boga Maradone.

Zato je za sam kraj ostavio još jedan Signorinijev citat koji glasi: “Diego nema ništa s Maradonom, ali Maradona vuče sa sobom Diega kamo god išao”. Uz te riječi gledamo tužna Maradonina fizička izobličenja u kojima se, tek u kutku sve tužnijih i praznijih očiju, još mogao naslutiti dječak Diego, onaj koji na početku i na kraju kaže: “Tamo na terenu život prestaje i svi problemi nestaju”. Onaj koji je jednom izjavio da mu na grob stave natpis: “Hvala lopti”. Već na samom početku Maradonine nogometne profesionalne karijere, započete malo prije Diegova 16. rođendana, Pele je o njemu rekao: “Sjajan je nogometaš, ali psihološki još nije spreman za teret koji mu se stavlja na leđa”.

A teret je postajao sve veći kako su rasli honorari koji su mu se nudili. Investicija u dječaka iz siromašnog predgrađa astronomski se isplatila kada je Argentinos Juniors Maradonu, kojem su tada bile 22 godine, za rekordni iznos u povijesti profesionalnog nogometa prodao Barceloni, gdje je ostao dvije godine, do novog rekordnog transfera u Napoli. I z tog razdoblja ključna su dva trenutka, opet u oštrom kontrastu, svjetlo i tama. Prvi je gol koji Maradona u Barceloninu dresu usred Madrida zabija Realu 26. lipnja 1983. i Kataloncima donosi pobjedu u El Clásicu. Jedan je to od onih golova koji su za sve vijeke vjekova Maradonu postavili na nogometno-nebesko prijestolje Boga igre.

U nezadrživu trku Maradona je potpuno sam došao pred Realova vratara Agustína i s lakoćom ga obišao, ostavljajući ga ispruženog na travi. Bio je sam, na dva metra od nebranjene gol-linije. Ali, umjesto da na najbrži i najjednostavniji način zabije, Maradona je iščekivanje neminovnog razvukao u vječni trenutak, dopustivši da prema njemu i lopti iz očajničkog trka ukliže i Realov branič Juan José. Izmakao se elegantno poput toreadora, pustio da protivnik otkliže u stativu, i tek onda gurnuo loptu preko crte, a Realovi navijači na svom stadionu Santiago Bernabéu ustali su na noge i prvi put zapljeskali jednom igraču svog najvećeg rivala.

Godinu kasnije, 5. svibnja 1984., Maradona na istom mjestu igra posljednju utakmicu za Barcelonu. U finalu Kupa kralja protivnik im je Athletic Bilbao. Maradoni su bili suđeni ti mečevi velikog izvannogometnog naboja. Ovaj put ulog je bio nacionalni ponos Baska i Katalonaca, i to u borbi za čast da im pobjednički pehar preda i jednima i drugima mrski španjolski kralj. Ne pitajte za logiku i razum. To je igra veća od svake politike. Ali, Maradona je te večeri najbliže božanskom statusu bio tako što je vidio svog boga dok su ga kostolomci Athletica gurali, rušili, kosili i gazili. Maradona nije bio primadona.

Nije padao lako, nije iznuđivao prekršaje, jurišao je dokle god se mogao održati na nogama, ili ponovo osoviti na njih nakon pada. Bilbao je pobijedio s 1:0, a nakon posljednjeg sučeva zvižduka, umjesto slavlja, pred kraljem, punim stadionom i milijunskim televizijskim auditorijem izbila je jedna od najružnijih općih nogometnih makljaža. Maradona je udarce davao i primao, rukama i nogama. Teren je napustio poderanog dresa i ponosa. Točno dva mjeseca kasnije, 5. srpnja 1984. Maradona postaje najveće božanstvo svih vremena u kolijevki bogova pod Vezuvom. Dočekao ga je pun stadion fanatičnih navijača Napolija. Ali, spomenuti film izvlači jedan vrlo dramatičan trenutak s press-konferencije koja je prethodila Maradoninu izlasku na stadion.

Novinar pita zna li Maradona što je Camorra i da je Camorrin novac u Napulju svuda, pa i u nogometu. Dok mu prevode pitanje na Maradoninu licu probija se zbunjenost nesigurnog dječaka Diega kojem nije jasno kakve to veze ima s njim i njegovom željom da se igra s loptom. Predsjednik Napolija Corrado Ferlaino bjesni i izbacuje novinara iz dvorane ne dopuštajući da dovođenje najboljeg i najskupljeg igrača na planetu u siromašni Napulj zasjeni spominjanje kriminalne manjine koja baca ljagu na sve. Naravno, Maradona neće uspjeti izbjeći zagrljaj Camorre i mafijaškog klana Giuliano.

Ali, on će postati Mesija i Otkupitelj čitavog siromašnog talijanskog juga dok će puniti mreže divova sa sjevera Juventusa, Milana i Intera, na čijim je stadionima Napoli dočekivalo rasističko skandiranje. Zvali su ih šugavcima, govnima, kolerantima, sramotom Italije, vikali im da se operu. A s Maradonom Napoli je prvi put u povijesti postao prvak. I to dvaput. Maradonina je slika na zidovima napolitanskih domova stajala uz Isusovu i Madoninu. Tako je i danas, makar se cijela priča skršila u srazu dviju lojalnosti i dviju pripadnosti kada je na Svjetskom prvenstvu 1990. Maradona upravo u Napulju sa svojom Argentinom u polufinalu pobijedio Italiju.

Vrhunac u nacionalnom dresu u Meksiku 1986. neću ni spominjati, Božja ruka i driblanje čitave engleske reprezentacije četiri minute kasnije ionako su najopjevaniji trenuci u povijesti nogometa. Što se rivalstva među bogovima tiče, za mene je sve rečeno slikom na svodu jedne sportske dvorane u Buenos Airesu na kojoj je, u parafrazi Michelangelova Stvaranja, Maradona Bog koji vrškom prsta udahnjuje život Adamu – Messiju. Umrli su i dječak Diego i Bog igre Maradona. Ja tugujem za obojicom. Utoliko više što svijet napuštaju u trenutku kada je igra zabranjena, igrališta zatvorena, a stadionski hramovi zaključanih i praznih tribina potpuno obesmišljeni.

VIDEO: Maradonina je slika na zidovima napolitanskih domova stajala uz Isusovu i Madoninu

Ključne riječi

Komentara 2

PU
paul-umpe
15:19 29.11.2020.

e novinaru Bog se pise velikim slovom i samo je jedan Bog.Cak ga i ateisti zazivaju kad zagusti

Avatar Tombstone
Tombstone
20:12 29.11.2020.

Da? Narkoman, kucni nasilnik, prijatelj s jednim od najvecih krvnika 20. stoljeca Castrom....stvarno uzorna osoba i sportas.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije