Učionica je prazna, u njoj samo jedna profesorica sjedi za laptopom. Prizor je to kakav se posljednjih dana redovita viđa u školama diljem Hrvatske, ali izgled ovoga puta vara. Privatna gimnazija Gaudeamus u Osijeku nije u štrajku, a u spomenutoj učionici sat matematike u punom je jeku. Petak je u toj školi, naime, dan za internetsku nastavu učenika prvih razreda. Praksa je to koju su uveli još prije pet godina, a povukli su i milijun kuna iz Europske unije kako bi se vrhunski opremili za taj projekt. I po tome su posebni u cijeloj našoj zemlji, pa i šire.
– Internetska nastava omogućava učenicima, koji odgovorno izvršavaju svoje obveze, da mogu biti gdje god hoće, pa tako i u krevetu. Prvi razredi takvu nastavu imaju dva dana u tjednu, ostali po jedan dan, a težimo da je dignemo na višu razinu jer je to najkvalitetniji oblik nastave. Sve zadatke dobivaju istodobno, a nastavnik prati odgovore i odmah vidi što nekome nije jasno pa može ponoviti gradivo. Zatreba li, profesor će mu dodatno pojasniti u školi, ili na dopunskoj nastavi. I sve se to stigne napraviti – započinje Saša Šakić, osnivač Gimnazije Gaudeamus, prve i jedine privatne škole na istoku Hrvatske, sve do Zagreba. Nastali su 1996. godine, registrirani su za gimnazijski te ekonomski program, no za potonji je manji interes pa su se fokusirali na gimnazijalce.
Iako je na internetu, to je potpuno “normalna” nastava – učenici se svakih 45 minuta “sele” iz jedne virtualne učionice i prijavljuju u drugu, na sljedeći predmet. I odrade tako čitav školski dan.
– Profesori se mijenjaju na laptopu, a učenici su ondje gdje su sami odlučili biti. No, postoje pravila – oni koji ispunjavaju obveze, mogu i idući put slušati nastavu na internetu, a oni koji to ne čine, moraju doći u školu. Dogodi se, tako, da s nastavnikom onda sjede jedan ili dva učenika, dok su ostali na internetu. Svaki tjedan radimo raspored za sljedeći – prikazuje v.d. ravnateljice Kristina Šakić.
– Mogu virtualno podići ruku, odgovaraju na pitanja u realnom vremenu, a mi profesori možemo pisati po ploči pa to prenijeti njima na ekran. Profesori mogu uključiti i kameru i vidjeti što učenik radi i gdje je, ali uglavnom surađujemo putem mikrofona, a oni leže u krevetu ili jedu pa ih ni nemamo potrebu gledati – smije se profesorica psihologije i stručna suradnica Mirna Šakić. Nisu nam slučajno sva tri prva sugovornika istoga prezimena. Gaudeamus je, zapravo, obiteljska tvrtka. Na noge su je digli supružnici Saša i Kristina, a pridružila im se i kći Mirna. Druga im je kći, pak, zaposlena u tvrtki za digitalni marketing u Zagrebu, ali ni ona se ne drži po strani – vodi marketing i u Gaudeamusu.
Internetski model, ističu naši sugovornici, omogućuje još veću individualizaciju nastave. Usto, štede se dva sata vremena koja bi đaci potrošila na putovanje.
– Nakon internetske nastave pišu ispit ili ih kratko provjerimo pa tako pratimo kolika je usvojenost gradiva u odnosu na dane kada su u školi, i rezultati su čak i bolji jer su oni motiviraniji. Znaju da ćemo im, u slučaju lošijeg rezultata, možda predložiti da dođu u školu – govori Mirna Šakić.
“Zarade” li tri upozorenja jer se nisu držali pravila i zadanih poslova, gube pravo internetske nastave prvo za cijeli mjesec, a ponove li isto, zabrana im se izriče do konca školske godine.
– Nastavnici se bave sadržajem, odnosno programom i ishodom, o kojem se sada govori, ali u tom ishodu najvažnije je pratiti dijete i što ono može kontinuitetom napraviti – podcrtava Šakić.
Paralelni svijet
Broje stotinjak učenika u gimnaziji i isto toliko u predškolskome programu za mališane od tri do sedam godina. Na temelju učenja engleskog jezika, djecu kroz igru uče da sutradan budu vrhunski u svome poslu. Svoje su programe, pak, proširili i izvan granica Hrvatske pa računaju kako po njima uči i odrasta približno 2000 djece – u hrvatskim, ali i slovenskim, makedonskim te vrtićima u Bosni i Hercegovini. Profesora je, pak, približno 20. Opći štrajk koji tjednima traje u hrvatskome školstvu njih se, kako nastavnika tako i učenika, uopće ne tiče. Žive svoj paralelni svijet. I uvijek su to, kažu, i bili.
Profesorica matematike i fizike Gordana Beissmann, koju smo u petak zatekli baš na internetskoj nastavi, u osječkoj je privatnoj gimnaziji zaposlena puna dva desetljeća. Prije toga radila je pet godina na fakultetu i dvije u državnoj školi.
– Sve ima svoje dobre i loše strane, tu sam već 20 godina i puno toga sam naučila što možda bih, a možda i ne bih u državnome sustavu. Kurikularna reforma traži digitalno obrazovanje i slične sadržaje, a mi to imamo. Potrebno je, dakako, puno rada. S druge strane, moje kolegice u državnim školama primorane su same kupovati flomastere, roditelji im donose papire, a očekuje se puno toga od njih i sve izgleda sjajno u teoriji – iznosi profesorica Beissmann.
Teško joj je ipak, nastavlja ona, usporediti javni i privatni sustav jer je iz onoga prvog davno otišla, “a za to se vrijeme i u državnim školama nešto promijenilo”.
– Mi smo informatički opremljeni, imamo laptope već dugo, nabave nam sve što nam treba – nadovezuje se.
Upita li je se podržava li prosvjetare u štrajku, odgovorit će:
- Sjećam se kad je, davno, prvi put donesena uredba o koeficijentima pa sam se iščuđavala što redovni profesor na fakultetu nije plaćom ni blizu sucu. Ne vidim zbog čega, jer je taj profesor trebao magistrirati, doktorirati, izboriti docenturu, pisati radove... – navodi Gordana, iza koje je ukupno 27 godina staža u školstvu.
O plaćama u ovoj školi ne žele govoriti javno, no Saša Šakić kaže kako su početne nešto veće nego u državnom sustavu. Postoji mogućnost napredovanja, pa se, tako, nagrađuje profesore koji su zaslužni za EU projekte, pa tako i za povlačenje europskog novca.
– Tko se trudi i radi, može i udvostručiti plaću. Zovu nas profesori i raspituju se zapošljavamo li, a prije nekoliko godina su “bježali” od nas, misleći kako ne poštujemo njihovu struku jer ih učimo standardizaciji. Jedna nova profesorica nam je, sjećam se, dala otkaz jer smo joj na sat poslali mentora. Prepoznala je to kao napad na njezinu stručnost i samo se ustala i otišla. No, na nama je da promatramo kako tko radi. Isti način standardizacije prolaze i učenici i profesori – govori nam Saša Šakić, inače ekonomist po struci.
Prijavili su se i za “Školu za život”, kao jedina privatna škola, no nisu dobili “zeleno svjetlo”.
– Nudili smo im da dođu pogledati naš sustav, pa makar ga i odbacili. Mi imamo Loops, oni imaju Loomen, a identični su. I mi ga u praksi primjenjujemo već pet godina. Nadalje, sustav kompetencija “Učiti kako učiti” uveli smo šest godina prije Europske unije. Što se tiče štrajka prosvjetnih radnika, svima trebaju veće plaće, i to nije upitno. No, mislim da mora postojati jasan kriterij napredovanja, a on, u konačnici, i postoji. Treba netko reći koliku plaću ima profesor mentor, a nitko nikome ne brani da zadovolji kriterije i dođe do mentorstva. Profesori i u državnim školama imaju mogućnost radom podići svoje plaće. Odlično je što pokazuju kako se zajedništvom puno toga može postići, i što to djeca vode. No, je li realno od jedne Vlade očekivati da u jednoj godini riješi sve zaostale probleme iz prethodnih 30 godina? U traženju svojih prava moramo gledati kako se to odražava na tuđa prava. Trebamo razmišljati o onima koji rade i omogućuju im plaću, a to je realni sektor, pa tako između ostalih i mi. Privatni je sustav zapostavljen, smatra se poluneprijateljskim, ali mislim da svatko tko se bavi djecom ne bi trebao biti u toj poziciji, nego moramo učiti jedni od drugih koliko je to moguće. Dakle, štrajk definitivno da, ali ako netko ima 10 kuna, a ja od njega tražim 15, to nije realno – rezimira on.
Kritičan je prema “poplavi” odlikaša. Realnost je, nastavlja on, da naš obrazovni sustav i naše gospodarstvo proizvodi 15.000 eura bruto proizvoda, a u osnovnim je školama prosječno 80 posto odličnih učenika.
Godina 22 tisuće kuna
– Mi s 80 posto odlikaša proizvodimo 15.000 eura, a Nijemci koji imaju samo 15 posto odličnih učenika, proizvode 80.000 eura. Kako smo mi s jedne strane toliko pametniji od Nijemaca, a s druge strane toliko lošiji? To bismo si pitanje svi mi u obrazovnom sustavu trebali postaviti. Nitko ne brani i državnim školama da obrazovni program dijelom prilagode potrebama gospodarstva, u suradnji s poduzetnicima koji bi to mogli platiti – poručuje naš sugovornik.
Izradili su, dodaje, aplikaciju za profesionalnu orijentaciju, u kojoj profesor tijekom sata izdvoji vrijeme kako bi pitao djecu što im je bilo zanimljivo, a što ne, što im je prolazilo kroz glavu... Kod kuće su, pak, dužni to povezati na činjeničnoj i logičnoj razini s predmetima. U nekoliko mjeseci takvog praćenja, aplikacije “izbacuje” predmet s kojim je učenik najviše povezivao i to je, onda, izborni predmet najviše odgovara.
Ključ je, naglašavaju, dijete. Otkrivanjem njegovih interesa i kvalitetnim usmjeravanjem, priprema ga se za tržište rada.
– Bez individualnog pristupa svakom djetetu i pronalaska onoga najboljega u njemu kao društvo ne možemo ići naprijed. Moramo shvatiti da bavljenje djetetom, a ne programima, može dovesti do povećanja brutoproizvoda, a samim time i do povećanja plaća. Predlažemo i obvezno uvođenje male mature te međuispita na prijelazu iz četvrtog u peti razred. Moramo mijenjati svijest, a naša svijest je usmjerena prema neradu – stava je Šakić.
Cijena je školske godine u osječkom Gaudeamusu oko 22.000 kuna. Učenicima, pak, nude plaćanje školarine tek kad počnu raditi.
– I onima s kojima potpišemo takav ugovor jamčimo da će najkasnije u roku od godinu dana po završetku fakulteta dobiti posao, a ako se to ne dogodi, ne moraju nam platiti školarinu – predstavljaju.
Ela Kapun učenica je trećeg razreda gimnazije Gaudeamus. Školu, kaže, ne bi mijenjala.
– Dosta sam zadovoljna Gaudeamusom. Manje nas je u razredu, petnaest, pa nam to omogućava i individualni pristup s profesorima. Što se štrajka tiče, jedino sam čula da će učenici koji trenutačno ne idu na nastavu imati dosta problema s državnom maturom, a kod nas to nije slučaj jer se mi pripremamo za maturu tijekom sve četiri godine, što je super – kazala nam je ova 17-godišnjakinja.
Mislio bi čovjek da naše učitelje muči što 9000 đaka palo na državnoj maturi, što na Pisi doživljamo debaklove, ali njima je važniji materijalni dio. U siromašnoj Hrvatskoj njima je malo i 6500 kuna. Čak će i privatno školstvo biti jeftinije od javnog.