Stvaranje i jačanje novih stranaka u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj uzbunilo je bosansko-hercegovačku političku javnost. Ono čega su se vladajući komunisti najviše bojali postajala je stvarnost. Klasni i ideološki neprijatelj postao je legalan takmac i prijetio je demokratski preuzeti vlast u susjednim republikama. Što je još gore, širio je svoj utjecaj na SR Bosnu i Hercegovinu. Režimski mediji žestoko su se opirali i nastojali na svaki način taj utjecaj umanjiti, a "neprijatelja" što efikasnije diskreditirati. Za tu funkciju korišteni su stari propagandni obrasci koji su u jednopartijskom sistemu bili i te kako efikasni. Naprosto zato što službenu informaciju nitko nije smio niti je mogao dovesti u pitanje, a kamoli je demantirati. U reportaži s Prvog općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice koji je održan u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski 24. i 25. veljače 1990. godine dopisnik sarajevskog Oslobođenja Darjan Zadravec je napisao:
"Zapravo, o bilo čemu da je govorio, Tuđman i drugi koje smo čuli u prvi su plan isticali nacionalni interes hrvatskog naroda, ponavljalo se bezbroj puta zalaganje za konfederaciju i pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja, spominjale tzv. prirodne i povijesne granice hrvatskog naroda – kako reče Tuđman, Bosna i Hercegovina je i nacionalna država hrvatskog naroda – i tome slično. A sve je to obavezno podizalo prisutne na noge, neumorno se pljeskalo, a povremeno su se čule i ovacije“.
>>Direktori kriminalci počeli rušiti ugled Saveza komunista
Dan poslije, u uvodniku objavljenom na naslovnici Oslobođenja, urednica unutrašnjopolitičke rubrike Ljiljana Smajlović je napisala:
"Franjo Tuđman je, dakle, stvarnost kojoj treba dobro pogledati u lice, budući da je odveć kasno da se nad njegovom pojavom skandaliziramo makar ona i bila istinski skandal. Bahatost nipošto nije slučajna niti samo usputna karakteristika njegova i nastupa njegove stranke u političkom životu. Tuđman ne samo da hoće vlast, on i bukvalno hoće sve. Politički apetit kome danas na ovim prostorima nema premca natjerao ga je da otvori usta za zalogaj koliki valjda niko ne može progutati. U istom danu i u istom dahu proglasio je nezavisnu državu Hrvatsku izrazom vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom a sebe baštinikom ideja hrvatske ljevice. U isti čas rekao je da postoji problem povijesnih i prirodnih granica Hrvatske, postavio pitanje granica SRBiH i osjetio se izazvanim izjavom da time izaziva građanski rat. U istom dahu dodao je da je Bosna i Hercegovina nacionalna država hrvatskog naroda i da muslimanska nacija ne postoji, čak ni sa stanovišta islama. (On lično nema dvojbi šta je pretežni dio Muslimana – smatra ih 'sastavnim dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa').
>>'Mi Hrvati srušit ćemo svaku Jugoslaviju!'
Za razumjeti odnos tadašnjih medija prema Tuđmanu i HDZ-u valja imati na umu da su (u to vrijeme) novinari (bili) društveno-politički radnici koji su svojim pisanjem provodili politiku Saveza komunista, a mnogi od njih bili su na visokim partijskim funkcijama. Tako je na primjer Jelena Lovrić, jedna od najangažiranijih novinarki zagrebačkog tjednika Danas, ujedno bila i članica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Bivša urednica sarajevskog Oslobođenja Ljiljana Smajlović izvješćivala je tijekom rata iz Knina i Vukovara. Vremenom je postala žestoki branitelj srpskih nacionalnih interesa i glavna urednica beogradske Politike. Ove kratke crtice iz novinarskih biografija pomažu pri analizi njihovih tekstova, odnosno razumijevanju konstrukcija koje su svojim pisanjem gradili. Naime, Franjo Tuđman nije rekao ono što su oni napisali. Odnosno, rekao je nešto potpuno drugo i drukčije. Na Prvom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice Tuđman nije rekao da je Bosna i Hercegovina "nacionalna država hrvatskog naroda" kako je to napisala urednica Smajlović, niti je rekao "Bosna i Hercegovina je i nacionalna država hrvatskog naroda" kako je to napisao dopisnik Zadravec. Tuđman je rekao: "Postavljajući svoj zahtjev, mi smo imali na umu da je i po sadašnjem Ustavu Bosna i Hercegovina također nacionalna država i hrvatskog naroda."
Kaže se da je "vrag u detaljima", ali je i istina u detaljima. Tuđman nije rekao da je BiH "nacionalna država hrvatskog naroda", kako su to prenijeli spomenuti novinari, a što su poslije koristili mnogi njegovi protivnici kao "dokaz" njegove agresivne politike prema BiH. On nije osporio niti umanjivao pravo Srbima i Muslimanima (Bošnjacima) na Bosnu i Hercegovinu jer je rekao da je BiH "također nacionalna država i hrvatskog naroda", pozivajući se pri tome na važeći ustav te jugoslavenske republike. Onima koji nisu mogli prihvatiti tu ustavnu odredbu svakako je smetalo njezino isticanje i nastojali su kompromitirati pozivanje na nju. Konačno nije to bilo ništa novo da se spominjanje hrvatstva u BiH dočekalo "na nož", odnosno na oštro novinarsko pero. Isto tako, Tuđman nije "proglasio nezavisnu državu Hrvatsku izrazom vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom", kako mu se to spočitava(lo), nego je rekao sljedeće:
"Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjeva za obnovom ustaške NDH-e. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka 'kvislinška' tvorba i 'fašistički zločin' već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila "Novi europski poredak", tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica".
>>'Posebno je naglašeno djelovanje kleronacionalista iz redova Crkve'
Dakle, Tuđman je rekao da je NDH bila "kvislinška tvorba i fašistički zločin", ali je dodao da ona nije bila samo to nego uz to još i "izraz političkih težnji hrvatskog naroda" itd. A da su težnje hrvatskog naroda, naročito između dva svjetska rata, bile usmjerene k stvaranju svoje države, ne treba posebno dokazivati. Dovoljan je i površan uvid u političke programe svih relevantnih hrvatskih stranaka iz tog vremena, a posebno Hrvatske seljačke stranke (HSS) koja je dobivala apsolutnu većinu hrvatskih glasova. U nastavku govora Tuđman je istakao zasluge ZAVNOH-a te hrvatskih komunista i partizana, ali se to nije čulo od buke koju su stvorile prethodne rečenice. Umjesto toga oni su čuli nešto što Tuđman nije rekao, a on nije rekao da "muslimanska nacija ne postoji" niti je uopće spominjao Muslimane u svom govoru na Saboru. Komunistički propagandisti koji su po pravilu poistovjećivali samu ideju hrvatske države s ustaštvom, nisu mogli, a nisu ni htjeli razumjeti ono što je Tuđman tada govorio. Njima je svaki oblik hrvatske državnosti bio neki vid ustaštva, kao što im je svaki političar u Hrvatskoj koji bi se suprotstavio srbijanskom hegemonizmu i koji bi se pozvao na hrvatstvo automatski postajao ustaša. Predsjednik SKH-SDP-a Republike Hrvatske Ivica Račan u jednom intervjuu iz srpnja 1992. godine izjavio da je nakon što se suprotstavio politici Slobodana Miloševića stekao titulu "prvog ustaše Hrvatske". Konačno, i Tuđman je jednom prilikom rekao kako se u Jugoslaviji "genocidnim proglašavalo ne samo Pavelićevo hrvatstvo nego i Strossmayerovo, i Hebrangovo". Domaće propagandne uratke nekritički su preuzimali i strani novinari i publicisti koji i pored najbolje namjere nisu bili u stanju razlučiti političku propagandu od objektivnih prikaza društvene stvarnosti. Ono što je ipak najvažnije, to je konstatacija novinarke Smajlović kako Tuđman "hoće vlast", a to je komunističkom mentalitetu bilo neshvatljivo i neprihvatljivo. Veliki dio njih vjerovao je kako su izbori i promjene nakon njih tek privremeno stanje, neki čudan i neshvatljiv poremećaj koji se mora ispraviti, a stvari se moraju vratiti na svoje mjesto, odnosno Partija se mora vratiti na vlast.
Bosanko-hercegovački mediji nastavili su s oštrom kampanjom protiv nacionalnih stranaka, a posebno protiv Franje Tuđmana i HDZ-a. Brojni "građani", "udruženja" i političke organizacije reagirale su na pojavu i "opasnu politiku" Franje Tuđmana, a njihove reakcije gotovo svakodnevno objavljivane su u bosansko-hercegovačkim medijima. Tako "borci NOR-a opštine Gračanica" pišu da "s gnušanjem osuđuju povampirenu ustašku ideologiju koja se utjelovljuje u HDZ, na čijem se čelu nalazi njezin lider Franjo Tuđman". Sličnu poruku Tuđmanu poslao je i izvjesni Šućrija Tanović iz Gacka koje je napisao da u "sredinama gdje žive zajedno Srbi, Muslimani i ostali narodi i narodnosti može se dalje samo zajedno i tu je, što se tiče muslimanske kolektivne svijesti, federativna Jugoslavija prva i potonja opcija".
Oslobođenje je prenijelo i TANJUG-ovu vijest o skupu HDZ-a u Imotskom koji je održan 13. ožujka 1990. godine, a na kojem je govorio predsjednik stranke dr. Franjo Tuđman. On je odbio napade da je HDZ "produžetak fašističke endehazije" rekavši da HDZ ne želi bivšu NDH, ali da ni jednoga milimetra neće odustati od toga da stvori slobodnu i suverenu državu Hrvatsku. U naknadnom komentaru naglašeno je da je na skupu u Imotskom, kao i na ostalim skupovima HDZ-a, nazočan veći broj "građana BiH" te da ta stranka i njezin predsjednik okupljaju sve Hrvate bez obzira gdje žive. Ukazano je i na "određene teritorijalne pretenzije" koje se očituju u tezi o hrvatskim "povijesnim i prirodnim granicama", ali i u "svojatanju", odnosno negaciji muslimanske nacije. Jedan od dopredsjednika HDZ-a Josip Manolić izjavio je 15. ožujka 1990. novinaru Oslobođenja da ta stranka ima oko 10.000 članova u BiH, od ukupno oko 250.000 članova diljem svijeta te da zahtijeva pravo djelovanja na čitavom teritoriju SFRJ.
Takvo stajalište, kao i program HDZ-a uopće, iritirali su bosansko-hercegovačko partijsko vodstvo, ali i sve one koji su zagovarali i gradili političko bosanstvo koje je nužno odsijecalo veze Hrvata i Srba u BiH s Hrvatskom i Srbijom. Takozvano "integralno" hrvatstvo i srpstvo koje je podrazumijevalo kulturno, a posebno političko povezivanje svih Hrvata ili Srba na prostoru Jugoslavije, bilo je ozbiljna prijetnja bosanskom integralizmu koji je SK BiH gradio od druge polovice šezdesetih godina. Dvadesetak godina preplitanja društvenih i političkih elita u centrima socijalističkog samoupravnog društva nije poništilo (nacionalnu) svijest i veze koje su postojale. Na razočaranje ideologa socijalističkog bosanstva (Hercegovina se u ovom kontekstu prestala spominjati), etatizam bosanske "društveno političke zajednice" nije ozbiljnije načeo hrvatski i srpski nacionalni osjećaj ni identitet. Frustracija zbog nedovršenog posla pomiješana s potrebom distanciranja od pogrešaka koje su pri izvedbi napravljene, očitava se i u nekoliko članaka Ivana Lovrenovića. On piše u ožujku 1990. o "nacionalnoj ugroženosti i prikraćenosti u Bosni" kao posljedici četrdeset i pet godina oktroirane "istine" i "zakržljalosti nacionalnog života". Potvrđuje da je ta nacionalna prikraćenost stvarna, ali prigovara da je svaki govor o toj prikraćenosti "mononacionalni solilokvij" u kojem svatko vidi samo "svoj problem". Lovrenović ističe svu iracionalnost nacionalnog patosa i pogubnost "huškačkog" principa usmjeravanja energije prema "vanjskom krivcu", odnosno drugom narodu i zaključuje: "Zato između principa Milošević i principa Tuđman nema, osim po redoslijedu pojave, nikakve bitne razlike – to je jedan princip."
>>'BiH je zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa'
