Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Reportaža o suhozidu iz Miljevaca: 'Naš kamen je poput čovjeka, a zid poput svijeta'

– Suhozid nikoga ne diskriminira – voli ponavljati Jelena Kulušić, već deset godina članica udruge Dragodid, koja je bila glavna na terenu, mozak, srce i duša radionice kakve se već godinama održavaju širom Hrvatske, na kopnu i otocima.
11. kolovoza 2020. u 20:35 1 komentara 3256 prikaza
Foto: Dusko Jaramaz/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/9

Ta tri dana bila su najtoplija ovog ljeta. Sunce je s neba bez oblačka pržilo miljevačku ravnicu i još je u šest sati poslijepodne bilo 35 stupnjeva dok se nas dvanaestak polaznika radionice suhozidne gradnje okupljalo kod škole u Kaočinama, u zaseoku Kulušići, koje je najveće miljevačko selo, prvo do Drniša. Radionicu su organizirali Grad Drniš i tvrtka Motonautika-Luke, u suradnji s udrugom Natura Drniš koja se brine o održivom razvoju drniške prirodne baštine, a polaznika bi bilo i više da broj nije bio ograničen zbog zdravstvenih mjera sprečavanja širenja koronavirusa.

Izvoditelj radionice bila je udruga Dragodid, već godinama posvećena promicanju, obnovi i zaštiti suhozidne gradnje. Ta je udruga nositelj i projekta suhozid.hr, virtualne baze podataka o svim suhozidnim građevinama u Hrvatskoj u nastajanju, čemu i sami možete pridonijeti šaljući im svoje fotografije i opise lokacija. Također, udruga je bila najzauzetija i prijavama umijeća suhozidne gradnje za upis na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva. Zajednička nominacija Cipra, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Slovenije, Španjolske i Švicarske urodila je plodom i umijeće suhozidne gradnje nalazi se na spomenutom popisu od 28. studenog 2018. godine, a u Konavlima će sljedeće godine, kako je ovogodišnji termin odgođen zbog korone, biti održan i međunarodni kongres o suhozidnoj gradnji.

 | Autor : Dusko Jaramaz/Pixsell Foto: Dusko Jaramaz/Pixsell

Međutim, kako smo već naučili u uvodnom predavanju, suhozida ima praktički gdje god je bilo ljudi i kamena, na jugu i sjeveru Europe i po cijelom svijetu, od Južne Afrike do Islanda, od Kine do Meksika. Cijela hrvatska obala, od Istre i Primorja do Konavala, prošarana je tim kamenim žilama, suhozidnim ogradama. Meštri i nositelji tog umijeća ljudi su koji su vještinu slaganja kamena na kamen, uglavnom bez upotrebe ikakvih alata i bez ikakvih vezivnih sredstava, učili od svojih očeva i djedova, ali i majki i baka.

– Suhozid nikoga ne diskriminira – voli ponavljati Jelena Kulušić, već deset godina članica udruge Dragodid, koja je bila glavna na terenu, mozak, srce i duša radionice kakve se već godinama održavaju širom Hrvatske, na kopnu i otocima. Tako je, uz njezina prvog susjeda Rajka Kulušića, nositelj tog umijeća koje smo došli upoznati bila i njezina majka Gordana.

– Tko god je gonio i čuvao blago, krave ili ovce, pa tako i mi već kao djeca, muško i žensko, morao se brinuti i o kamenim ogradama i popraviti svaku koja bi se urušila – rekla mi je gospođa Gordana Kulušić.

Među polaznicima je bila i Darija Kulušić, čiji je otac Pavao bio na glasu kao najbolji samouki klesar u Kaočinama i cijelom kraju. On se odmah nakon oslobođenja Miljevaca u Domovinskom ratu, dok je Drniš još bio okupiran, vratio u Kaočine, spavao u konobi i klesao kamen za svoju spaljenu kuću, čiju obnovu nije želio prepustiti državi i radnicima koji znaju raditi samo s ciglom i betonom. No, kada bi ga ona, još kao djevojčica, bila pitala da joj pokaže kako se kleše i gradi, očinski bi je odbijao uz riječi: “Ma nemaš ti za to strpljenja.”

 | Autor : Dusko Jaramaz/Pixsell Foto: Dusko Jaramaz/Pixsell

Duplica i ‘unjulo’

Nakon uvodnih pozdravnih govora, uključujući onaj drniškog dogradonačelnika Tomislava Dželalije, koji je došao pokazati koliko je gradu važan ovaj projekt, prionuli smo poslu. Naša se ekipa, u kojoj sam ja bio jedini “uljez”, zet drniškog kraja, za razliku od svih ostalih domaćih, nekako prirodno podijelila na žensku i mušku, oko dvoje nositelja i prenositelja umijeća. Ženska je strana zida rasla brže u visinu, muška u duljinu, ali nakon tri dana i ukupno šest sati, koliko smo radili, rezultat je bio zajednički, a osobito smo bili ponosni na mjesto gdje se naš novi suhozid spojio i stopio sa starim. Nismo gradili tek tako, samo za pouku i zabavu nego i s vrlo praktičnom svrhom. Trebalo je razgraditi krivudavu stranu stare kamene ograde oko Rajkova maslinika i od kamena sagraditi novu.

Gradili smo duplicu, kako se naziva dvostruki zid koji ima dva lica, za razliku od gradnje “unjulo” kakva, primjerice, prevladava na Kornatima, a naročito smo vodili računa o onoj strani koja gleda prema glavnoj županijskoj cesti pokraj koje smo radili, s koje će se vidjeti naših ruku djelo i kojom ćemo, kako smo to često ponavljali, ubuduće svi mi ponosno prolaziti i pokazivati kamenje premješteno i složeno našim rukama. Između dva reda većeg kamenja, koje se mora slagati pod blagim nagibom prema unutra, nasipa se škalja, sitno kamenje koje je jednako važno kao vezivno tkivo koje učvršćuje i drži zid. Ja sam radio uz meštra Rajka i odmah zapamtio njegovu glavnu pouku: svaki kamen ima svoje mjesto. Prevrneš ga jednom, dvaput, triput i, ako dobro ne sjedne, odbaciš ga na stranu, siguran da će se dva-tri metra dalje dobro uklopiti.

Najveće zadovoljstvo graditelja, koje smo svi imali priliku osjetiti, uz sokoljenje i pohvale naših instruktora, postiže se kada uzmeš kamen, kao što bi meštar Rajko rekao, snimiš ga očima, spustiš na zid, a on na to mjesto odmah sjedne kao da je oduvijek tamo bio. Bilo nas je raznih zanimanja, od kirurga do poljoprivrednika i stočara. Motiv većine polaznika radionice je da nauče ili se “stručno usavrše” u vještini koja im je potrebna oko njihovih starih ili novih imanja, kuća, voćnjaka i maslinika. Neki su već pokušavali sami, ali kamenje bi im padalo i zidovi bili nepostojani. U tri dana svi smo već bili “diplomirali”, znojni, sretni i zadovoljni. U pripremnim materijalima koje smo dobili prije radionice na naše e-mail adrese bila je i fascinantna galerija suhozidne gradnje koju je u svom kraju počela snimati i dokumentirati Jelena Kulušić već kao studentica etnologije (i polonistike), na što ju je potaknula neizmjerna ljubav i zanimanje za sve što ima veze s krajem u kojem je odrasla i u kojem živi.

 | Autor : Dusko Jaramaz/Pixsell Foto: Dusko Jaramaz/Pixsell

Radionicu smo završili ugodnom šetnjom u osvježavajućem sumraku i mirisnoj ljetnoj večeri kroz obližnje zaseoke i polja razgledajući kamene kapije i diveći se osobito jednoj od “kućerica” ili “ćemera”, kako u miljevačkom kraju zovu kamene nadsvođene nastambe koje su služile da se ljudi sklone u njih dok su radili u polju. Jelena se ljuti svaki put kad ih netko nazove “bunjom” ili “kažunom”. Čuvanje lokalne terminologije važan je dio i početak čuvanja baštine. Među fotografijama koje smo dobili bio je, međutim, i preslik jednog članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 6. studenoga 1969. godine o pobuni stanovnika Pakova Sela i Pokrovnika kada su njihova djeca umjesto u školu u Pakovu Selu trebala početi autobusima ići u novosagrađenu centralnu osnovnu školu u Drnišu. O sasvim drugačijoj prošlosti kraja najbolje govori podatak da se radilo o čak stotinjak djece, koliko ih je, u neadekvatnim uvjetima u samo dvije prostorije do tada pohađalo školu u Pakovu Selu, dok danas i lijepa nova škola sagrađena nakon ovoga posljednjeg rata u Kaočinama već godinama ne služi osnovnoj svrsi jer djece za nju više nema.

Poslužio i kao barikada

No, kakve veze ima ta davna lokalna pobuna sa suhozidom? Odgovor je na početku članka: “Tek jutros i uz asistenciju milicionera oslobođen je autobus drniškog poduzeća Transremont koji su jučer ogradili kamenjem mještani Pakova Sela u znak protesta protiv općinske odluke da njihova djeca koja pohađaju više razrede osnovne škole nastave školovanje u novoizgrađenoj centralnoj osnovnoj školi u Drnišu.” I mi smo se uvjerili u tri dana koliko se zapravo lako i brzo može podići suhozid koji je u ovom davnom i vjerojatno jedinstvenom slučaju poslužio i kao protestna barikada, zlu ne trebalo. Svaki kamen i svaki suhozid pokraj kojeg nakon ovog divnog iskustva prođem gledam novim očima, svjesniji vrijednih ruku koje su ga gradile, ponosan i na ovaj svoj i naš, koji će nastaviti graditi polaznici sljedećih radionica.

A za mene najvažniju pouku suhozidne gradnje lijepo je, u povodu upisa umijeća na UNESCO-ov popis, sažeo član Dragodida Andro Nigoević napisavši na stranici udruge: “Kao što je svaki čovjek u zajednici jednako važan i vrijedan, tako je i svaki kamen pri izgradnji suhozida jednako važan i vrijedan, ne bi li ta građevina opstala. Onaj mali jednako je važan kao onaj veliki, onaj u sredini jednako je važan kao onaj na vrhu, ali i onaj na dnu. Svaka je jedinka važna za cjeloviti opstanak, bila ona kamen u suhozidu ili osoba u društvu.”

 

Likovi Matana i Šunje
NI MATAN NI ŠUNJE NE MOGU PREKO
Pustoš uz granicu: U BiH su kupovali gajbu piva za 40 kuna, gorivo za dvije, lijekove... Toga više nema
ISTRAŽUJEMO
Ovo je najčešćih 10 vrsta spavača – prepoznaješ li sebe među njima?