Prije točno godinu dana ovdje sam pisao o značaju institucija pravne države za gospodarski rast. U jednoj rečenici to bi se moglo sažeti ovako – \"Ekonomiju pustite ekonomistima, umjesto populističkim političarima, ali pazite da vas glave ne dođu pravnici u neefikasnim ili korumpiranim institucijama\". Navodio sam svjetske autoritete Acemoglua i Robinsona koji uvjerljivo objašnjavaju zašto neke nacije ne uspijevaju, za razliku od drugih. Zbog loših institucija, posebno \"one treće\". Navodio sam neka domaća iskustva i upozorenja politički neopterećenih insajdera – \"svi napori inženjera, liječnika, ekonomista ... bit će uzaludni, nefunkcionirajuće pravosuđe će ih učiniti bezvrijednima\".
Ovih dana i tjedana dobili smo konkretne dokaze koliko sam, nažalost, bio u pravu. Dobronić i Kolakušić, suci Trgovačkog suda, su preko noći postali ključni ljudi hrvatske ekonomske budućnosti. I to čime! Kroz jednu tek prvostupanjsku, nepravomoćnu presudu i kroz jedno odgođeno rješenje. Ta dvojica sudaca, duboko sam uvjeren, nisu ni svjesni kakve lavine su pokrenuli. Jedna je dominantno financijska i može, veličinom brojki, privremeno pregaziti kompletan ekonomski sustav. Ova najnovija, oko Dalekovoda, implicira fundamentalno pitanje – u što se bilo tko u Hrvatskoj može uopće pouzdati kada krene u poslovne pregovore, pa još k tome temeljem obveze koju mu nameće zakon, koji je na prijedlog izvršne vlasti jednoglasno donio Sabor, a potpisom ga \"pustio u pogon\" predsjednik republike, i sam donedavno aktivni redovni profesor prava! Čemu uopće bilo kakav trud ako živite i radite u okruženju u kojem jedna od tri vlasti naprosto pregazi one dvije preostale. I još ih se kao ne bi smjelo kritizirati.
Počnite govoriti. Naše pravosuđe je bilo i ostaje temeljna prepreka ekonomskom razvoju. Nikakve genijalne ideje \"ekonomskih stratega\", nikakvi mađioničarski trikovi, nikakvi jeftini štosevi nadri-ekonomista, juriši na zapreke investiranju, neće pokrenuti gospodarski rast u ovakvoj pravnoj nesigurnosti. Nema šanse!
A počelo je davno. Evo dva primjera. Prvi se dešavao 1992. Podsjećam, zbog ratnih prilika, raspada bivše države i njenog financijskog sustava, odlukom Vlade i Sabora zamrznuti su devizni štedni ulozi. Nastala je tzv. \"stara devizna štednja\". Država i banke (nijedna u privatnom vlasništvu!) nisu mogle osigurati isplatu, pa je ona blokirana i potom razvučena u vremenu. Već početkom 1992. pokrenulo se pitanje ustavnosti tog instrumenta. Tužbe su došle do Vrhovnog suda i ozbiljno je prijetila opasnost urušavanja financijskog sustava jednom sudskom odlukom. Tadašnji guverner, dr. Ante Čičin-Šain, inače blag i profinjen čovjek, eksplodirao je na sjednici Savjeta, tri puta glasnije od Linića, – \" ... ma koji suci se to usude donijeti! Ima puno vrsnih pravnika koji misle suprotno od njih. Pa, neka sruše državu ako imaju petlje, ali ja neću biti taj ...\" Ta skupina sudaca je, srećom, nakon takve vehementne reakcije guvernera odlučila ne srušiti temelje novonastale države.
No, samo dvije godine kasnije nastaje uvod i povod za najveću pravničku diverziju u novijoj hrvatskoj povijesti. Poznatija je kao tzv. \"dug umirovljenicima\". Već sam pisao o tome i izravno optužio suce tadašnjeg Ustavnog suda da su, bez obzira na eventualne plemenite motive, svojom oportunističkom, nepravednom odlukom Hrvatsku gurnuli u zonu neodrživog javnog duga. Da, štovani čitatelji, naš javni dug je time nepotrebno narastao za dodatnih tridesetak milijardi kuna. Sjećam se radnog sastanka sa ustavnim sucima prije njihove odluke. Borio sam se koristeći sve moguće argumente – ekonomske (nema tolikog novca niti ga je bilo), fizikalne (iz ničega ne nastaje nešto), domoljubne (mislite i na svoje unuke), zdravorazumske (pa zar vi stvarno mislite da smo tolike milijarde \"zamračili\" i da smo to uopće mogli ..). Ma kakvi. Koliko god se tada četrdesetogodišnji potpredsjednik vlade trudio gledajući prema dalekoj budućnosti, na drugoj strani stola sjedilo ja nekolicina (isprika onima na koje se ovo ne odnosi) skorašnjih penzionera čiji pogledi su govorili, otprilike – \" ... pričaj ti, mali, pričaj, mi ćemo tu odluku donijeti, a kako ćeš ti naći novce nije naša stvar. Mi skoro idemo u penziju ... Plati.\" Plaćamo, ali svi mi, zbog toga visoke kamate strancima danas. I za dvadeset godina ...
Gdje se je zagubila ova Škegrina kolumna ?