Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 13
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
BRANKO SCHMIDT

Početkom rata vratio sam se iz Njemačke jer sam vjerovao u Hrvatsku. Danas sam jako razočaran

15.07.2015., Zagreb - Branko Schmidt, filmski redatelj.  Photo: Davor Visnjic/PIXSELL
Foto: Davor Visnjić/PIXSELL
1/5
19.07.2015.
u 09:31

Odbio sam ponude da uđem u stranku i postanem ministar. To mi je jedna od najboljih odluka u životu

Branko Schmidt autentična je pojava hrvatskog filma, unikatna, kao što su i neki njegovi filmovi doista unikatni. Autentičan zato što se radi o umjetniku čija karijera ima iznimno zanimljivu putanju. Usponi, padovi – uspjesi, porazi. Njegov film "Imena višnje" otvorio je ovogodišnji Pulski festival, a tim je povodom dao neke kraće izjave koje su trenutačno postale, kako se to danas voli reći, viralne. Dovoljno je to bilo da s režiserom sigurno jednog od pet najboljih hrvatskih filmova dosad snimljenih, "Sokol ga nije volio", popijemo kavu i razmijenimo nekoliko rečenica. O svemu.

Nije više vrijeme da se razgovara samo o filmu. Izjavili ste da ste razočarani projektom hrvatske države. Zašto, što ste očekivali?

Budući da sam ja Nijemac, supruga i ja dobili smo 1989. njemačko državljanstvo, tri godine besplatnog programa prilagođavanja, hranu, stan u Kölnu... Snimao sam tada Đuku Begovića, imao stabilnu financijsku situaciju, nisam imao djecu, nikakvih nekretnina u Hrvatskoj... Zapravo idealnu situaciju da krenem u novi život koji Njemačka nudi. Međutim, kada je ovdje zapucalo, sve sam to poslao k vragu, digao novac iz njemačke banke, kupio kuću u Kupinečkom Kraljevcu na prvoj liniji fronte kod Kupe, uzeo kameru, otišao šest mjeseci na frontu i snimao dokumentarce na prvim linijama obrane istočne Slavonije, od Baranje preko Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Slavonskog Broda...

Bili smo na najisturenijim položajima, prošao sam rat sa svim užasom koji uz njega ide, a nisam nosio oružje, već kameru, do trenutka kada mi je jedan prijatelj u Vinkovcima dao pištolj jer tada su novinarima, a nas su smatrali novinarima, savjetovali da se odmah ubiju ako ih uhvate. Kako su tada novinari završavali, bilo je katastrofalno. Nosio sam pištolj i imao metak za sebe da izbjegnemo zarobljavanje. Dakle, u tom trenutku kada su svi bježali iz Hrvatske kao što bježe i danas, ja sam se s tako osiguranom egzistencijom, sa svim uvjetima za življenje lagodnog života u uređenoj i bogatoj Njemačkoj, vratio jer sam vjerovao u projekt hrvatske države. I zbog toga je moje razočaranje ponovnim egzodusom još veće... Moje je dijete maturant i vidim da je navala na one fakultete s kojima ćete se zaposliti vani. Prije nekoliko godina niste na medicini mogli imati dovoljan broj kandidata, a sada je na prijamnom bilo valjda pet tisuća. Mi financiramo školovanje ljudi koji će raditi negdje drugdje.

Zašto se to događa, zbog beznađa, ekonomske situacije ili nečeg drugog?

Ja sam vjerovao predsjedniku Tuđmanu kojeg sam upoznao 1988., s kojim sam se imao priliku družiti nekoliko puta u životu. On je zagovarao pomirbu Hrvata, pomirbu djece ustaša i partizana. Tako je došla grupa ljudi iz dijaspore koja prije to nije mogla. Mnogi od njih dali su život za ovu državu zajedno sa sinovima partizana. Tuđman je imao ideju pomirenja koja je neophodna da bi Hrvatska išla dalje. A što smo mi danas doživjeli? Nije problem što su ovi nesposobni, a oni lopovi. Problem je podjela na ustaše i partizane koju oni namjerno čine da bi ostali na vlasti. Nema nama sreće bez trećeg puta.

Vidite li treći put?

U ovom času ne.

Čini li vam se da bi netko to ipak mogao biti?

Pa MOST mi se čini najbližim i želim mu zaista puno uspjeha na sljedećim izborima. U ove dvije stranke ne vidim apsolutno nikakav boljitak za Hrvatsku. Sjaši, Kurta, da uzjaše Murta! Bave se time kako da nas natjeraju da stalno gledamo u retrovizore umjesto da gledamo naprijed kroz šoferšajbu. Tu je moje razočaranje. Vjerovao sam da su Hrvati pametniji nego što jesu, da će pratiti ideju pomirbe i da ćemo doista od ove države napraviti Švicarsku. To je bila moja utopija koju sam dosta platio, između ostalog i time što sada moje dijete razmišlja o onoj istoj Njemačkoj kojoj sam ja tako odlučno okrenuo leđa.

Ta se katarza dosta dobro vidi kroz vašu filmografiju.

Sa Sokolom sam zakukurikao prije zore, a sad me više boli briga za politiku. Boli me briga i za ove i za one. Prestar sam da bih podilazio ikome. Radim ono kako osjećam i udaram tamo gdje mislim da imam pravo kao netko tko je ugradio puno svog života i puno svojih emocija i energije u ovu državu. Imam pravo jer nisam pokupio krpe 1990. pa se poslije vratio i postao veliki HDZ-ovac ili SDP-ovac. Obrnuto, imao sam sigurnu egzistenciju, ali sam se vratio jer sam vjerovao u taj projekt. Imam pravo reći svakome što mislim i ne libim se to učiniti.

Pita li vas netko nešto? Imate li ponuda?

Imao sam političkih ponuda. 1990. čak jako puno. Bio sam u baraci kada se osnivao HDZ, bio sam tamo od početka. No ja sam filmaš pa tako mislim da kao umjetnik ne bih smio biti član nijedne stranke. Tako nisam ušao, ali sam bio blizak tim ljudima i s njima dijelio entuzijazam nastanka hrvatske države. Odbio sam ponude da uđem u stranku i postanem jedan od ministara, možda najmlađi u hrvatskoj povijesti, neću reći koji sektor. Sve sam odbio i danas mislim da mi je to jedna od najboljih odluka u životu.

Je li vam danas netko nešto nudio?

Nudili su mi nedavno da se angažiram u jednoj političkoj opciji, ali rekao sam isto što i predsjedniku Tuđmanu, a to je da ne mislim da je moje mjesto u politici, nego iza kamere jer to mi ipak daje slobodu da se maknem ako vidim da nešto ne ide kako treba a da se ne osjećam kao izdajnik. Da zadržim taj slobodni mozak i tu slobodu do koje sam došao nakon poduljeg lutanja.

Novim filmom otvorili ste Pulski festival. "Imena višnje" sasvim je drugačiji film.

Za to je zaslužan jedan izniman čovjek koji se zove Josip Mlakić. Čovjek iz srednje Bosne postao je danas vodeći hrvatski scenarist. A nema nikakve veze s našom profesijom, on je inženjer, pojavio se niotkud. Čudo od autora. I prije mi je slao tekstove, ali bio sam okupiran drugim projektima, sada je scenarij iznimne kvalitete došao u dobrom trenutku pa sam malo pomaknuo treći dio trilogije Balenović-Schmidt koja se bavi kritikom hrvatskog društva. Zamolio sam odgovorne ljude na HRT-u da prihvate Mlakićev projekt i snimili smo film u rekordnom roku. Od nas se očekuje, pogotovo kada s nekim filmom želimo izaći izvan regije, da sredinu u kojoj živimo pokažemo što primitivnijom. Ovaj film nudi univerzalne vrijednosti, nudi priču o starenju, bolesti, ljubavi u trećoj životnoj dobi, dakle hanekeovska tema, ali dana kao iranski vestern, kako mi je rekao jedan kolega iz Srbije.

Zašto bismo se cijelo vrijeme bavili međuetničkom problematikom?

Ta tematika prolazi vani pa se to i snima, a Zapad onda može reći – eto, čim se Srbin i Hrvat ne vole, imamo temu, to je ono što se očekuje. A ovo je film s univerzalnim stvarima.

U relativno kratku vremenu imali smo četiri filma na uglednim svjetskim festivalima. Matanićev je film nagrađen u Cannesu.

To je apsolutno fantastično. A puno se toga pisalo i krivo govorilo o tom Matanićevu uspjehu. Ući u Cannes, makar i u prateći program i osvojiti nagradu, to je senzacija.

Zašto se to dogodilo?

Mislim da se to dogodilo zahvaljujući uspješnom radu HAVC-a. Danas smo svjedoci užasnih napada na Hrvoja Hribara, svatko od nas ima svoje mane i nitko nije idealan, pa tako nije ni on. Ali Hribar je najzaslužniji za ovo što se nama dogodilo ove godine. Ako uzmete prošlu Veneciju gdje je bio Sviličić i gdje je dobio nagradu, Cannes gdje je Matanić dobio nagradu, Juku koja je ušla u Karlove Vare i na koncu mene koji sam ušao u Moskvu, govorimo o četiri A festivala u manje od godinu dana. To je ogroman uspjeh za jednu državu koja proizvodi deset filmova godišnje. Njemačka proizvodi više od 200 filmova, a u Cannesu nije imala film 17 godina. Samo da ljudi shvate što je hrvatski film postigao. Nama se dogodilo čudo! Za to čudo zaslužan je HAVC.

Pročitao sam da Ivona Juka ne dijeli takvo mišljenje.

Pa zašto bismo svi isto mislili? Za nju je valjda Hribar najveće zlo. No imam malo više utakmica u nogama i prošao sam raznorazne povjerenike i bio u povjerenstvu koje je određivalo što će se snimati i što ne, mogu reći da Hribar na nas nije vršio nikakav pritisak, nego upravo obrnuto, štitio nas je od pritisaka visokorangiranih političara koji su inzistirali da neki autori dobiju filmove. Mislim da smo napravili dobar posao. Vidjet ćete i novi Ogrestin film koji je fenomenalan. Dolazi još dobrih hrvatskih filmova, a nadam se da glasine o Hribarovoj ostavci koje kruže nemaju temelja. Bio bi to ogroman gubitak i velika greška.

Režisera očito imamo. Što je s glumcima, imamo li novih potencijalnih velikana?

Rene Bitorajac beskrajno je talentiran glumac, brza uma, bistar, odličan komičar, sugerira takva rješenja o kojima vi i ne sanjate. Nije glumac koji će vas samo saslušati. Nije bez veze dobio dvije velike Zlatne arene i nekoliko međunarodnih nagrada za Ljudoždera vegetarijanca. Onda imate Franju Dijaka koji je senzacionalan glumac, pa Krešu Mikića koji je slojevit, dubok, mudar, može svašta odigrati. Rakan Rushaidat je čudo od glumca. Njegov je Dejo iz Metastaza nezaboravan. Pa onda Dražen Šivak, pa od žena Nataša Dorčić, Daria Lorenzi koje su također fenomenalne. U Vis-a-vis me jako iznenadio Janko Popović-Volarić, sad ga držim jednim od najzanimljivijih glumaca. Da ne spominjem i Navojce... U puno smo boljem položaju nego prije 20-ak godina što se glumaca tiče.

Ne mislite da inflacija domaćih sapunica, gdje glumci traže dobru i trajnu egzistenciju, šteti i glumcima i sceni općenito?

Mislim da šteti, ali ima izuzetaka. To bi bio upravo Janko, pa Ksenija Pajić, ali to moraju biti izuzetno kvalitetni i jaki glumci kojima to neće naštetiti. Ni Mustafi Nadareviću to također ne šteti. U njegovoj životnoj dobi i ovom trenutku karijere od njega se ne traži ono što je radio prije jer on sada i nema više tu snagu. No znam da, kada ga pozovem, a igrao mi je u četiri ili pet filmova, neće se pojaviti lik iz sapunice i potopiti onog Muju kojeg svi tako dobro poznajemo. On je prejak da bi mu se to dogodilo. Labilne glumce sapunica će uništiti, one jake, s jakom osobnošću, sigurno neće.

Postoje prigovori da hrvatski humor u filmu nije dovoljno originalan iako ga ima na ulici. Je li to točno?

Teško je na to dati konkretan odgovor. Uvijek se govori: pogledaj srpski film, oni to znaju, mi ne i tako dalje. Ali, kad pogledamo kroz povijest, pogotovo filmove Kreše Golika poput "Tko pjeva, zlo ne misli" s jednim finim urbanim humorom, da ne govorim o Brešanovim filmovima, rekao bih da je naš vid humora drugačiji. Ali budući da smo mi ipak na Balkanu pa smo zasuti tim balkanskim humorom koji je puno jeftiniji i više na prvu loptu, onda nam izgleda da ovaj naš nije dovoljno dobar. Ali ne bih rekao da smo u filmu lišeni humora, naš je humor samo malo rafiniraniji, malo je teže dostupan širokim masama.

Kakvo je vaše mišljenje o srpskom filmu?

Prije svega, oni nisu imali rat. U vremenu kada smo mi imali rat i bavili se traumama svega toga, oni su radili najbolje filmove u regiji. I to bez obzira na sankcije. Ali na njihovu teritoriju nije ispaljen nijedan metak do intervencije NATO-a. I oni su do tada bili najbolji. Poslije, zbog raznoraznih utjecaja, poput osjećaja krivnje koju je svijet osjećao prema Bosni zbog tragedije koja se tamo dogodila, a za koju je Zapad bio poprilično odgovoran, pa forsiranjem sarajevskog festivala, dolazi do procvata bosanskog filma koji dobiva i Oscar. Mi smo pak na koncu uspjeli i danas smo apsolutno najjača kinematografija u regiji, prije svega zahvaljujući HAVC-u i slobodi koju njegovo postojanje autoru nudi. Dogodila se među našim autorima jedna vrsta katarze. Mi smo sazreli i kao autori i kao ljudi, prestali smo kalkulirati, bacili smo se na glavu i počeli raditi film onako kako osjećamo.

Može li se točno definirati taj trenutak?

Meni se to dogodilo nakon Puta lubenica, s Metastazama. Nakon Puta lubenica pukao sam, doživio katarzu. Tražio sam tekst kojim bih mogao izraziti svu svoju frustraciju koja se gomilala još od 1991. U Metastazama sam našao tekst koji je upravo to govorio, dakle koji se bavio onime što sam ja u tom trenutku osjećao. Ja sam kriknuo, Metastaze su moj krik očajnika koji je vjerovao u projekt hrvatske države i sada je spoznao svu svoju nemoć. A roman sam pročitao relativno kasno, no sa svojim producentom Stankom Babićem ušao sam u licitaciju za tekst s još pet drugih režisera. Stanko je dao najbolju ponudu i mi smo dobili pravo na knjigu. Balenović nije imao ništa protiv toga i bio je vrlo zadovoljan završnom verzijom filma. Mi smo i danas ostali veliki prijatelji i suradnici.

Jeste li bolji posao obavili s Metastazama ili Ljudožderom vegetarijancem?

Metastaze su fenomen. Svako toliko se na YouTubeu iznova pojavi cijeli film koji odmah ima pola milijuna klikova ili neki isječci koji isto tako gledani. Kada su đaci koji idu s mojom djecom u školu shvatili da je njihov tata režirao Metastaze, nastalo je apsolutno ludilo. To je generacija koja zna svaki dijalog iz filma, to se citira, kaže mi Bitorajac da ne može prijeći ulicu a da ne čuje odnekuda: "Krpa Sava, Krpa Sava" ili neki od dijaloga. To već jest kultni film adolescenata cijele regije. Kći mi je ukrala čarape iz ladice jer ju je dečko iz razreda tražio da mu donese bilo što tatino. Rekao sam samo da se nadam kako je uzela one na kojima nema rupa. Odemo na more i ona ima svoju ekipu. Uđem u more, a oni svi skaču za mnom i viču: "Kupamo se s Brankom Schmidtom!" Teško mi je vjerovati da se meni takve stvari događaju. Ljudožder je bolje produkcijski napravljen i bolje režiran, ali Metastaze su definitivno, uz Sokola, film koji će me trajno obilježiti. U principu hrvatske redatelje pamtimo po jednom, a neke po dva filma, što je već rijetkost. Mene će valjda pamtiti po dva, jedan je za moju generaciju – Sokol, a drugi – Metastaze za iduću.

Izjavili ste da imate PTSP.

Da, upravo zbog svega onoga što sam vidio i doživio u ratu, a i umjetno stvaranih podjela unutar Hrvatske. Političari i mediji tjeraju nas da mrzimo jedni druge, da sjever mrzi jug, da je „njima" za sve kriv Zagreb, a nama za sve jug, oni nas svađaju da bi vladali, po onoj rimskoj "zavadi pa vladaj". Zato mislim da je Tuđman bio velik. On je otvorio vrata djeci ustaša, ali ih nije otvorio zato da se danas pozdravlja sa "za dom spremni", već da zajednički stvaramo prosperitetnu Hrvatsku. Kada sam ja snimao po istočnoj Slavoniji i drugdje, taj je pozdrav bio zabranjen, on je bio protiv toga. Danas vidimo da je "za dom spremni" jedan vrlo pomodan pozdrav, a Tuđman se nad time zgražao.

Trebamo li nacionalni katarzičan film koji će nas provući kroz neke pogreške koje smo radili?

Osobno nisam bio presretan s filmovima koji su prvo počeli prikazivati naš prljav veš. Naravno da je bilo zločina s naše strane, ali oni nisu bitno obilježili rat. Mi smo se branili, a zna se tko je bio agresor. I to je jedan od razloga zašto sam inicirao serijal Domovinski rat na HTV-u i zašto sam sretan da je snimljen Broj 55. Mislim da je ovom narodu trebao takav film.

Ne čini se da imamo dovoljno filmova socijalne tematike?

Naše je osnovno pitanje tko će nas izvući iz krize, kako da spriječimo odlazak mladih ljudi i kako da postanemo prosperitetna zemlja. Nakon kraja trilogije planiram snimiti film prema zbirci pripovijedaka makedonske književnice Rumene Bužarovske koja se zove Osmica. Kupio sam prava na tri priče iz te zbirke. Te priče i taj film pokreću novu stvar, a to je socijalna tematika, neimaština i bijeda do koje nas je ova politika dovela. Prikazat ću život ljudi koji su ostali bez posla, koji su osuđeni ili na propast ili na egzodus. Te su pripovijetke na granici horora po žanru, ali otvaraju problematiku beznađa, prvenstveno radništva. Ova knjiga doista je nešto najbolje što sam pročitao iz regije što je izdano u zadnje vrijeme. Veseli me taj povratak problemu radništva. Neoliberalni kapitalizam gazi sve pred sobom, o čovjeku se uopće ne razmišlja, već se razmišlja samo o bar-kodovima koje svi nosimo oko ruke. Nitko vas više ne doživljava kao čovjeka. Treba otvoriti temu neoliberalnog kapitalizma koji ždere sve pred sobom, ubija kreativnost i favorizira prosječnost. Od pojedinca se traži da bude poslušan i plaća račune od kolijevke pa do groba.

Zašto takvih filmova nije bilo do sada?

Pa, ako se bavite radništvom, automatski ispadate komunist! Moja politička uvjerenja nisu lijeva, ali sam socijalno vrlo osjetljiv. Koju socijalnu osjetljivost ima ova ljevica koja sada vlada? Imam razvijen osjećaj gnušanja prema teroru, mobingu, svemu onome što ljudi prolaze, od državnih ustanova do privatnih tvrtki. Ljudi se boje, sve je nalik strahovladi, a ne demokraciji. Zato mislim da treba beskompromisno o svemu tome progovoriti, bez dlake na jeziku.

 

Komentara 35

PA
pan-am
09:45 19.07.2015.

Ne očekujem ništa od države pa nisam razočaran!!!

DU
Deleted user
10:03 19.07.2015.

Tko ce to objasniti Grcicu?

SA
santos008
09:40 19.07.2015.

Neki su pocetkom rata otisli u Njemacku i danas su odusevljeni Hrvatskom.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije