Naravno da se hrvatski premijer u Srbiji, kamo odlazi u petak, neće susresti s tamošnjim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Na tehničkoj razini oni i nisu iste funkcije tako da je Plenkovićev parnjak premijerka Ana Brnabić, s kojom će se susresti u Subotici. No možda i važnije: pitanje je uopće što bi se dobilo susretom u Beogradu. Odgovor je – ništa. Odnosno, Plenković, i kao čelnik susjedne države s kojom Srbija ima niz vrlo teških otvorenih pitanja i kao čelnik države članice EU, tim bi susretom zapravo išao naruku Vučiću, a mogao bi se protumačiti i kao podrška, posebice u vrijeme antivučićevskih prosvjeda i nestabilne političke situacije. S druge strane, očekivanja od rezultata takvog susreta bila bi ogromna, da se kao deus ex machina pojavi rješenje svih pitanja, a ako ništa drugo, povijest odnosa je pokazala da to nije tako. Sve bi izazvalo veliku pompu, divljanje tabloida, a u konačnici bi hrvatska strana, prema percepciji, ostala kratkih rukava. Stoga je odluka da se ne ide u Beograd dobra.
Pa nisi ni pozvan. Mediji stalno pumpaju rubrike tim pricama o odnosima Srbije i Hrvatske. Istina je zapravo da ti odnosi uopste i ne postoje. Sasvim je dovoljno da ti odnosi budu na razini ministarstava ekonomije i energetike. Eventualno transporta. Sto manje veze imamo jedni sa drugima, to bolje i za jedne i za druge, jer prosto ni na jednoj strani ne postoji iskrena zelja da se ti odnosi unaprede. Cak i sto se tice putnih pravaca, Srbija se ulaganjem u svojoj instrakturi jasno opredelila za jacanje putnih pravaca prema Madjarskoj na severu, energetski takodje, gradnjoj novog naftovoda. Sa druge strane, Hrvatska svoju infrastrukturu jaca prema severozapadu. Tako da, obe zemlje se prilicno jasno distanciraju jedna od druge