Velik dio problema današnjeg čovjeka izvire iz činjenice da smo suvremeno poistovjetili znanje s informacijom. To ne samo da je otvorilo vrata površnosti nego je stvorilo posve vjerodostojne pretpostavke za manipulacije pod plaštom slobode. Znati se pretvorilo u saznati, nakaradno iskrivljenje svakog potencijalnog truda i one mudrosti da bi \"draž saznanja bila neznatna da se do nje ne savladava toliki stid\".
Umjesto toga, uvjereni da nemamo vremena spoznati jer je tempo života prebrz, jer su obaveze veće, jer je kapitalizam ambicija plus tržište jednako juriš, odrekli smo se razmišljanja i prihvatili stvari zdravo za gotovo. I što nam se čini da manje vremena imamo, to ga stvarno i imamo manje jer ga puštamo da isprazno teče oko nas. U fond našeg \"znanja\" tako su ušli megabajti trivijalnosti i informacija koje nemaju ama baš nikakvog značenja osim da smišljeno zauzmu prostor nečemu korisnom, nečemu što bi nas možda moglo zamisliti i dovesti do nekakvog zaključka.
Kakve gaće nosi neka estradnjača, shizofreni brakovi i još shizofrenije rastave karikatura od ljudi, iskežena lica navodno poznatih i slavnih po tome što su navodno poznati i slavni i što smo mi to prihvatili vjerovati, sve u svemu opći koloplet zbunjujućeg materijala koji poput nekontrolirane plime nadire i ubija svako zrno rezona što bi mu se htjelo suprotstaviti i pitati: a kog me vraga zajebavate sa svime time?! Ili marinkovićevskom dijagnozom podvučeno \"sve sama kurva, muška i ženska\" određuju moralne standarde, razinu prihvatljivosti naših nakana i postaju mjerilo uspjeha. Količinom zastupljenosti stvoren je privid, i to opasan, da bi za svaku djevojčicu najatraktivnije zanimanje bilo hostesa, a za dečka stilist.
Budući se danas uspjeh mjeri time da te se pita iako nemaš što reći, onda je i put u budućnost iscrtan besmislenošću. I nije poistovjećivanje znanja i informiranosti problem koji su samo stvorili mediji premda mediji odavno ne obrazuju, nego upravo jure spomenuti opskurni polusvijet. Kapitalističko žderanje ambicije profita i tu je, naravno, stvorilo imperative u kojima se mediji dave, samo i publika nije pokazala previše sklonosti da strpljenjem usvaja ozbiljna znanja iz ozbiljnih tekstova. I da se ne zanosimo, informiranost je zamijenila znanje u svim segmentima pa se još, nadam se, sjećate polemika posljednjih godina o pitanjima u testovima za srednjoškolske mature. Od učenika se tražilo upravo to, da pokažu koliko su (dez)informacija spremni usvojiti o svijetu privida u kojem žive.
Znanje je opasno, danas je ono subverzija, nikako kvaliteta. Oni koji znaju naivno se čude zašto nikako ne mogu naprijed i ulaze u začarani krug bremzanja; misle da ne napreduju jer ne pokazuju dovoljno znanja pa se još više trude i inzistiraju na stručnosti i znanju i, kako se taj njihov angažman množi, proporcionalno tome ih se sve više i koči i gura u stranu. Opasnost koju takvi ljudi nose u sebi neugodna je sustavu jer oni ne prihvaćaju ono na čemu sustav inzistira – da se stvari uzimaju a priori. Takav čovjek zna da se problem općeg siromaštva ne može rješavati privatnim vlasništvom, elementarnim uzrokom istog tog siromaštva.
Takvom čovjeku ni simpatični novi papa Franjo neće na prvu, zbog nekoliko protokolarnih anomalija, odmah postati svetac velike duhovne snage koji će napokon razdijeliti istinsku vjeru i institucionalnu, dakle profitu sklonu religiju. I od samog pape očekivat će da potvrdi misao jednog od svojih prethodnika, pape Hadrijana, o tome da je \"vjera bez djela mrtva\". Doduše, za naših života jedan se Franjo pobrinuo da se 200 obitelji obogati, a sad treba vidjeti hoće li drugi Franjo doista s pranja nogu prijeći na dijeljenje nagomilanog zlata sirotinji. Zato je dobro, kad sam već na papi, živjeti dilemu traje li u Vatikanu tek \"rat klonova\" ili je na njegovo čelo došao istinski jedi-vitez iz \"Ratova zvijezda\".
Dobro je to i zbog samog Franje (za kojeg se nadam da neće mijenjati ime svog omiljenog nogometnog kluba San Lorenza) jer će mu, ako su mu namjere prema siromašnima iskren sadržaj, a ne pozerski manevar, to biti najbolji vjetar u leđa u razvaljivanju tajnovitih struktura moći i straha. I Vatikan, bez obzira na sve prisutniji izum \"vatikanista\", posebne podvrste vodiča kroz birokratske katakombe katoličanstva, već dvije tisuće godina, čak i za vjernike, funkcionira na razini puke informacije, ne i općepotrebnog znanja.
Uvjeren sam da će i budućnost donijeti sve veći broj \"vatikanista\" i to stoga da bi nam se omogućilo da sve manje znamo o Vatikanu. Informacija danas možda i jest moć, dezinformacija sigurno to jest, a znanje je samo sve dalje sjećanje na to koliku snagu može imati individualnost. Pojedinac koji zna i dezinformirana masa, dvojnost koja sve manje postoji i koja samo naizgled može biti dilemom. Jer, vama za informaciju – znanje vam ne smije biti bitno.
