Teško se oteti dojmu da mi ovo nije trebalo, ali povratak više nije moguć. Da me je barem netko na to nije prisilio, ali nije, poslala sam se sama. Tijekom lova po Bosni na Dragana Paravinju, stvar je u nekom trenutku postala osobna. Da li pri pogledu na njegovo lice i opskurnu pojavu, od koje me, u trenutku njegova uhićenja dijelilo samo nekoliko metara, ne znam. Ili onda dok sam, u sablasnoj tišini drvarnice kraj napuštene kuće u Donjim Srđevićima gdje je uhićen, prevrtala prazne vrećice s kavom i konzerve od mesnog doručka, koje je žvakao samo dan ranije. Ako se navodi monstruma pokažu točnim i ako je doista lišio života 17-godišnju djevojku, zar je moguće da je to lice posljednje što je ikada vidjela? Što joj je prolazilo glavom dok je u kabini njegova kamiona odvezena u nepoznato? Ili je svaku misao preplavio, blokirao strah? Možda saznam uskoro. Sigurno je samo jedno: da se Anđela Bešlić i Kristina Šušnjara s ovih prašnjavih cesta nikad nisu vratile kući.
Otkad Antonije nema, čikolski most djeluje sablasno. Upravo sa ovoga mjesta gubi joj se svaki trag. Ruka mi je otežala, jedva ju podižem. Nisam još spremna. Spuštam ruku i vrtim se u krug, zbunjujući kibicere iz obližnjeg birca. Drugi sam put odlučnija pa se odmah zaustavlja prvi auto koji nailazi, srebrna Škoda Roomster. Pitam ide li u smjeru Splita, ja bih do Muća. Kima glavom potvrdno, ulazim.
– Ti stopiraš unatoč onom o čemu bruji cijela država – podvikne muškarac srednjih godina. Govori kako zadnjih dana stopera nema ni za lijek i ne prestaje se čuditi prizoru. Ne usuđujem ga se pogledati, tek povremeno u retrovizoru uhvatim njegov pogled. Sliježem ramenima.
– Nemam nekog izbora – velim. – Pa tu ti je Antonija stopirala, točno tu gdje sam te pokupio. Bože dragi, svašta – uzdiše i odmah se raspituje tko sam, odakle sam, kuda idem, čija sam...
Što je sve stopirajući doživjela Večernjakova reporterka pročitajte u Nedjeljnom Večernjem listu.
Jel to tzv. \"investigative journalism\"?