Jedino što možemo uzeti kao pouzdano iz govora predsjednika Zorana Milanovića na svečanoj akademiji povodom obilježavanja dana Hrvatske vojske, što nije poslije uvjerljivo demantirano, jest to da su ga toga dana boljele tetive. Za Dan državnosti, 30. svibnja, boljelo ga je valjda nešto drugo, nešto neizrečeno, pa nije pristojno ni da ovdje nagađamo, ali 28. svibnja taj je svoj govor – koji je posvuda prenošen zbog vijesti da u Hrvatsku protiv nekih ratnih zapovjednika i dalje stižu optužnice iz Bosne i Hercegovine – završio informacijom da ga muči bol u ruci, čisto da ljudi znaju ako bude "pravio grimase" kad se kasnije toga dana bude trebao "rukovati sa 150 ljudi", "što je uvijek čast, ali imam upalu tetive" (doslovan citat). Ono o optužnicama, na predsjednikovu sramotu, nije preživjelo test vremena. Vrlo je brzo demantirano ili barem smješteno u pravi kontekst, i ostao je samo dojam da predsjednik Republike po običaju u svom slobodnom govoru lupa i točne i netočne informacije, fabulira i konfabulira. Sramota je njegova jer od sebe gradi političara i državnika kojem se jednostavno ne može vjerovati na riječ. Ovo nije jedini slučaj u kojem se to pokazuje, ali jest jedan od bizarnijih.
Opet pljuckanje po instituciji podrzanoj od 75% stanovnika Hrvatske na izborima.