U djetinjstvu sam voljela loviti zmije. Jednog me dana kondukter u vlaku razotkrio, imala sam kutiju s rupom kroz koju bi svako malo provirila zmija. Nebo se srušilo na mene. Mama mi je oprala glavu i tako sam se ostavila zmija. No i vrijeme lova je sada iza mene. Lovit ću samo unuke kad ih ne budem mogla naći u vrtu.
Govorila je tako nedavno Carla del Ponte brojeći zadnje tjedne svog veleposlaničkog mandata u Argentini. Švicarska vlada ju je, nakon što je osam godina na čelu Tužiteljstva Haaškog suda žarila i palila, izazivala kontroverze, naganjala šefove država, 2008. neočekivano pacificirala poslavši je u nezanimljivu, gotovo dosadnu misiju u Južnu Ameriku. Doslovno, ali i u prenesenom značenju, tisućama kilometara daleko od nekadašnjeg života.
– Nagla je, nepotrebno razara i nema osjećaj za mjeru – kritizirao ju je sunarodnjak, član švicarskog nacionalnog vijeća Mark Suter. Netko zloban rekao bi da je optužuje za prekomjerno i neselektivno granatiranje. No njegove etikete nisu ni blizu onima koje su joj davali “prirodni neprijatelji”. Za talijansku mafiju bila je “la puttana” (kurva), za Slobodana Miloševića Gestapo... A neprijatelja joj nije manjkalo.
– Nikada nisam brojila ni prijatelje ni neprijatelje, no nadam se da imam više ovih prvih – povjerila se.
Kritike i vrijeđanja joj, dodaje, ne smetaju. Možda jesu na početku karijere, kad je kao mlada pravnica iz talijanskog Ticina, gdje joj je otac vodio hotel, a obitelj slovila kao “patricijska”, nakon školovanja u Bernu i Ženevi te Britaniji 1981. napustila privatnu praksu i stala na stranu države kao tužiteljica. Odradila je kratak brak i dobila sina, a onda se posvetila poslu. Švicarska joj nije bila dovoljna – pranje novca, šverc droge, ucjene i financijske prevare ne poznaju granice.
Jedva izbjegla atentat
Surađivala je s talijanskim antimafijaškim sucem Giovannijem Falconeom i jedva izvukla živu glavu kad su za dlaku izbjegli atentat. Sudac nije bio te sreće – 1998. ubila ga je autobomba. Carla je tada već dvije godine živjela u Bernu u “bunkeru”. Blindirani automobili i ešalon zaštitara postali su način života. I dan-danas je prate – kad plažom u Cannesu šeta u ružičastom kupaćem kostimu, tjelesni čuvar joj je blizu. Del Ponte nije birala ciljeve: mafija ili bankari, bilo joj je svejedno. Svi su dobivali isti tretman od Karlice gnjavatorice, kako su je zvali. Užasnula je bankarsko bratstvo poslavši pisma o tome da njihovih 60-ak klijenata Italija sumnjiči za šverc droge i pranje novca. U to vrijeme švicarski bankari nisu imali obvezu prijaviti saznanja o sumnjivim rabotama klijenata, a presude nakon toga jasno su indicirale da je Del Ponte prekoračila svoje ovlasti. Borisa Jeljcina, tadašnjeg ruskog predsjednika, prozvala je u istrazi o financijskim malverzacijama, zamrznula je fondove bivše pakistanske premijerke Benazir Bhutto i konfiscirala 118 milijuna dolara koje je na švicarskim računima imao Raul Salinas, brat meksičkog predsjednika Carlosa Salinasa. Takvo što se jednostavno nije smjelo događati u Švicarskoj, bankarskoj oazi. Neke poznate banke pokupile su kofere i otišle. Šaptalo se da je ugled Švicarske na kocki, njen rad su opisivali kao ponašanje slona u staklarnici. Ipak, zaredale su zakonske promjene: Del Ponte je promijenila cjelokupni pravni okvir države.
Već tad je imala prepoznatljiv modus operandi – isti onaj koji je zadržala u Haagu. Mediji nisu neprijatelji. Naslovnica je korisna. Njome siješ strah. Medijima je govorila sve.
Jugoslavenski gumeni zid
– Razgovori se ne vode u cameri caritatis – objasnila je. – Javnost ima pravo znati.
Ipak, lakše joj je išlo s bankarima nego s bivšom Jugoslavijom. Sama je skovala naziv “gumeni zid”.
– Svi se smiješe, kimaju glavom, obećavaju. “Da, dostavit ćemo te dokumente, da, uhitit ćemo bjegunce”, kažu i samo čekaju da me isprate. Naravno, ništa od toga ne učine. To je gumeni zid, udariš u njega i vrati te odakle si krenuo – objasnila je kako su se političari – muškarci – ponašali prema njoj, sitnoj ženici, tipičnog talijanskog stila, sa slabošću prema modnim dodacima Christiana Diora. Omiljeni izgovor bio im je, kaže, “dokumenti su uništeni u bombardiranju”. Karadžić, Mladić, Gotovina, Karadžić, Mladić, Gotovina... Inzistirala je na njima. Optužila Vatikan da skriva Gotovinu. Carla je bila Carla. A onda se u gumenom zidu pojavila pukotina.
– Na sastancima s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom točno sam vidjela što misli: bit ću ljubazan s njom i neću morati uhititi Gotovinu. Uvijek kad bi putovao u Bruxelles na službene sastanke, potajice je dolazio u Nizozemsku na sastanak s Tužiteljstvom. U jednom trenutku shvatio je da nema izlaza. Dobro se sjećam tog trenutka – opisala je uza zadovoljni osmijeh.
Kritike na rad Del Ponte dolazile su i iz Haaškog suda. Geoffrey Nice, tužitelj u slučaju Slobodana Miloševića, vrlo je otvoreno govorio kako je Del Ponte inzistirala da se podignu optužnice protiv svih nacionalnih grupa, bez obzira na dokaze, ali se pitao i tko joj je uopće davao savjete koga optužiti. Njezin rad nisu kontrolirali ni u Haagu ni u New Yorku, a ona se, kao glavna tužiteljica, nije smjela miješati u politička pitanja poput pritisaka na članice EU, kazao je. Bila je to jedna od njezinih najčešće korištenih poluga kojima je pritiskala vlasti u Zagrebu i Beogradu. Optužili su je da je s timom zastrašivala svjedoke, da osumnjičeni predugo čekaju na suđenje. Na to bi poludjela: – A što za žrtvama?! Što je pet godina čekanja za moje optuženike u usporedbi s patnjama žrtve?! U pritvoru imaju i predobre uvjete.
Presudu generalima pratila je daleko od suda. Je li joj došlo vrijeme da se smiri? Nedavno je kazala kako bi rado vodila istragu u slučaju šverca organa za koje su neki optužili kosovske vlasti. Carli očito nedostaje pokoja zmija u kutiji. Još koji od “njezinih optuženika”, kako ih sve zove.
Carla del Ponte
