Tri mjeseca nakon početka američke operacije protiv Irana, rat je doveo do paradoksalne situacije: pregovori između Washingtona i Teherana ne vode se o nuklearnom programu, koji je bio formalni povod sukoba, nego gotovo isključivo o deblokadi Hormuškog tjesnaca. Upravo u tome analitičar Tonči Tadić vidi najbolji dokaz koliko su se okolnosti promijenile na terenu.
U razgovoru za Večernji TV upozorava da je Hormuz i dalje blokiran te da se iza kulisa vode intenzivni pregovori o primirju i normalizaciji pomorskog prometa, dok je pitanje iranskog nuklearnog programa odgođeno za neku kasniju fazu. Takav razvoj događaja pokazuje da je prioritet postalo rješavanje neposredne gospodarske krize, a ne problema zbog kojeg je rat formalno započeo.
Posebno zanimljivom smatra priču o fondu od 300 milijardi dolara koji se posljednjih tjedana pojavljuje u javnosti. Dok ga američka administracija prikazuje kao investicijski fond za obnovu i razvoj Irana, iranski mediji istodobno govore o ratnoj odšteti koju Teheran očekuje od Sjedinjenih Država. Već sama činjenica da dvije strane istu brojku tumače na potpuno različit način dovoljno govori o dubini nepovjerenja koje prati pregovore.
Tadić smatra da je malo vjerojatno da će američki predsjednik Donald Trump uspjeti postići sporazum usporediv s onim koji je 2015. dogovorila administracija Baracka Obame. Tada je, podsjeća, za stolom sjedila široka međunarodna koalicija koju su činile SAD, Rusija, Kina, Njemačka, Francuska i Velika Britanija. Danas Washington pregovara praktički sam. „Trump se može ljutiti koliko god hoće što Kina i Rusija ne pritišću Iran, ali zašto bi se miješali u rat koji je počeo bez njihovog znanja i bez njihovog dopuštenja?“, primjećuje Tadić.
U međuvremenu je Iran dobio snažnu pregovaračku polugu. Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi velik dio svjetske trgovine energentima i sirovinama, ostaje djelomično paraliziran. Prema podacima koje navodi Tadić, u Perzijskom zaljevu i dalje je blokirano oko 1550 brodova različitih zastava. Posljedice se ne osjećaju samo na tržištu nafte i plina. Kroz Hormuz prolaze i sirovine ključne za proizvodnju umjetnih gnojiva, lijekova, plastike i elektroničke industrije, zbog čega kriza pogađa zemlje od Europe do Azije i Južne Amerike.
Zbog toga ne vjeruje da će Washington posegnuti za novom velikom vojnom operacijom. Deblokada tjesnaca, upozorava, ne bi značila samo uklanjanje mina ili osiguravanje prolaza za trgovačke brodove, nego potencijalno zauzimanje stotina kilometara iranske obale i niza strateških otoka.
Kako bi približio složenost takvog pothvata, usporedio je iransku obalu s dalmatinskim priobaljem ispod Biokova – kombinacijom planinskog terena, brojnih zaljeva i teško pristupačnih položaja pogodnih za skrivanje dronova i manjih podmornica. Za takvu operaciju bile bi potrebne divizije vojnika i mjeseci borbi. Upravo zato, tvrdi, američki vojni vrh upozoravao je Trumpa da bi napad mogao dovesti do blokade Hormuza i ozbiljnih posljedica za američke interese. „Bio je upozoren da zračni napadi neće srušiti režim i da će doći do blokade Hormuza. Unatoč tome odlučio se za rat jer je vjerovao da će to biti brza operacija. To je bila posve kriva procjena“, ocjenjuje Tadić.
Ipak, upravo bi domaća politika mogla natjerati Trumpa na kompromis. Tadić procjenjuje da je predsjedniku SAD-a važnije smirivanje tržišta i zaustavljanje rasta cijena goriva nego nastavak iscrpljujućeg sukoba bez jasnog ishoda. „Možete imati kakvu god vanjsku politiku. Možete imati afere, optužbe i političke skandale. Sve je to nebitno, ali ako poraste cijena goriva, onda ste u ozbiljnom problemu“, kaže.
Upravo zato smatra da Washington ima snažan interes postići dogovor u vrlo kratkom roku. „Trump želi da sve skupa čim prije bude gotovo kako bi imao mirno Svjetsko prvenstvo i da to Svjetsko prvenstvo iskoristi kao niski start za kampanju pred izbore za Kongres“, ističe Tadić.
Njegova procjena je da će se već u narednim tjednima pokušati postići dogovor o deblokadi Hormuza, bez obzira na cijenu koju će Washington za to morati platiti. Nakon toga očekuje uključivanje drugih međunarodnih aktera, prije svega Europske unije i Kine, u šire pregovore o budućnosti iranskog nuklearnog programa. No upozorava da postoji jedan važan problem – u cijelom procesu gotovo se i ne spominje Izrael. „Ne vjerujem da itko u Netanyahuovoj vladi mirno gleda takav razvoj događaja“, napominje.
Dok se na Bliskom istoku traži izlaz iz krize, u Europi raste zabrinutost zbog novog incidenta u Rumunjskoj, gdje je ruski dron ušao u prostor članice NATO-a. Tadić smatra da je riječ o još jednom primjeru ruske strategije djelovanja u takozvanoj „sivoj zoni“ – prostoru između mira i otvorenog rata.
Prema njegovoj ocjeni, ruski predsjednik Vladimir Putin pokušava pojačati pritisak na Europsku uniju jer na bojištu nije ostvario ciljeve koje je očekivao. Rat u Ukrajini, smatra, ušao je u fazu svojevrsne strateške ravnoteže, pa Moskva traži nove načine destabilizacije protivnika. „Da vam je netko prije četiri godine rekao da će Putin četiri godine kasnije i dalje pokušavati zauzeti Donbas i moliti američkog predsjednika da pritisne Ukrajinu kako ne bi napadala Moskvu dronovima tijekom parade, nitko mu ne bi vjerovao“, kaže Tadić.
Kao odgovor predlaže ozbiljnije europsko uključivanje u zaštitu zapadne Ukrajine, osobito područja oko nuklearnih elektrana. Ideja nije napad na Rusiju, nego stvaranje svojevrsne zračne tampon-zone koja bi štitila europski prostor od dronova koji sve češće završavaju izvan granica Ukrajine.
Zanimljivim smatra i promjene unutar samog NATO-a. Paradoksalno, upravo ono što je Kremlj godinama pokušavao postići – udaljavanje Europe od SAD-a – moglo bi proizvesti suprotan učinak. Kako se Washington postupno povlači iz europskih sigurnosnih pitanja, europske države počinju djelovati samostalnije.
„Putin je 25 godina pokušavao zabiti klin između Amerike i Europe. Sada kad mu je to konačno uspjelo, počelo mu se događati nešto što mu se neće svidjeti“, ocjenjuje Tadić. Po njegovu mišljenju, Europa će sve manje čekati dopuštenje Washingtona za vlastite sigurnosne poteze, što bi dugoročno moglo promijeniti odnose unutar NATO-a jednako snažno kao i sam rat u Ukrajini.
Otvori KEKS Pay
Koliko vidim Tonči Tadić bolje razumije geopolitiku od onih kojima je to struka.