Za nešto više od tri tjedna doći će nam druga godišnjica katastrofalnog potresa koji je najteže pogodio Sisačko-moslavačku, ali se itekako osjetio i u susjednim županijama, pa i u Zagrebu. Netko bi rekao da je to banijski, a netko da je u pitanju banovinski potres... I što je u ove dvije godine od tog potresa koji je odnio i ljudske žrtve (među njima i djevojčicu i orguljaša) napravljeno na terenu? Što je učinila država da bi pomogla stradalnicima? Koliko je obitelji stambeno zbrinuto na duže staze? Koliko je uništenih i kuća opasnih za okolinu kuća uklonjeno, a novih izgrađeno? I koliko je novca uloženo u Baniju koja je u potresu najteže stradala, a da bi se tamo vratio život koji je iz tog prelijepog kraja, istini za volju, nekako prognan i prije kataklizmičkog potresa od čak 6,2 Richtera? Jako malo ili premalo. A koliko je tragedija ljudi iz glinskog, petrinjskog i sisačkog kraja danas bitna ostalom dijelu Hrvatske? Koliko je obnova Banije danas kurentno političko i gospodarsko, a ako hoćete, i demografsko pitanje u državi koja je već deset godina članica Europske unije i koja će uskoro uvesti euro kao jedino službeno sredstvo plaćanja? I koliko je taj potres sa svim posljedicama koje je izazvao, danas tema koju propituju i umjetnici, oni koji su tu baš radi propitivanja? I odgovori na ta pitanja su porazni.
Za Hrvate se ta pokrajina zove BANOVINA, za srboljube je Banija. U hartiji ništa novog.