Zečevi i jaja, šunka i mladi luk, nošenje hrane na posvetu, a potom i slavljenje uskrsnuća ili preporađanja Boga koje se preklapa s početkom proljeća i (ponovnim) buđenjem prirode neki su od simbola, koncepata i običaja koji simboliziraju Uskrs, ali i brojne druge poganske kultove koji su nastali još davno prije kršćanstva. Nije to čudno s obzirom na to da je kršćanstvo, iako najveća, ujedno i jedna od mlađih religija, zbog čega su vjernici na nju projicirali brojne starije običaje iz drevnih mitova i vjerovanja.
Jedan od poznatijih kultova koji se vezuje uz proljeće, plodnost i novu godinu, odnosno početak kalendara, kult je božice Ištar. Prema sumerskom mitu, nakon strastvene veze s Tammuzom, Ištar posjećuje donji svijet gdje se sukobljava sa svojom sestrom Ereškigal. Ereškigal ubija sestru Ištar, no njezini je sluge oživljuju i vraćaju na zemlju. Kada se Ištar vratila iz svijeta mrtvih, Tammuz i cijela priroda koju je on predstavljao bili su ponovno živi. Blagdan kojim se slavi povratak Tammuza i Ištar naziva se Dan sreće i svake se godine obilježava oko proljetnog ekvinocija.
Neki etimolozi, iako su u manjini, smatraju da se njezino ime može povezati s engleskom riječi za Uskrs, koji se na engleskom kaže Easter, dok većina ipak smatra da je to ime preuzeto od germanske božice proljeća, zore i plodnosti Ostare ili Eostare uz koju se vežu i simboli jaja i zečeva.
Uskrs i židovski Pesah
Legenda kaže da je Eostara u snijegu pronašla ranjenu pticu koju je potom, kako se ne bi zaledila i uginula, pretvorila u zeca, koji je zbog krzna mogao preživjeti zimu. Ipak, pretvorba nije sasvim uspjela jer je zec i dalje mogao nesti jaja. Kako bi se zahvalio boginji, svake joj je godine poklanjao jaja, koja je prethodno i ukrasio. Navodno su se Eostari toliko svidjela da je željela da ih i svi drugi vide, zbog čega ih je zec počeo ostavljati svim ljudima u svijetu. Jaja su se, uostalom, u mnogim kultovima koristila pri obilježavanju proljetnih svetkovina jer još odavna predstavljaju poganski simbol ponovnog rođenja na zemlji. Zanimljivo je i kako u tradiciji istočnog kršćanstva postoji legenda prema kojoj je Marija Magdalena na Isusov grob u košari donijela jaja kako bi ih podijelila s drugim ženama. Kada je vidjela uskrsnuće Krista, jaja su poprimila sjajnu crvenu boju. U toj tradiciji jaje predstavlja kamen na Kristovu grobu, a najčešća boja kojom se ukrašava je crvena.
Kada je u pitanju određivanje datuma na koji se slavi Uskrs, ni danas velika većina ljudi ne zna kako se on točno određuje, a i kroz povijest su postojale brojne prepirke oko toga. Na Nicejskom saboru 325. godine sve crkve su se složile da se Uskrs slavi na nedjelju poslije punog mjeseca, na sam dan ili poslije ekvinocija. Međutim, zašto baš tada? Uskrs se mnogim simbolima, kao i datumom, povezuje sa židovskim Pesahom. Pesah se slavi četrnaestoga nisana, tj. četrnaestoga dana prvog proljetnog mjeseca, koji odgovara našem ožujku – travnju. Četrnaesti nisan ne odgovara, kao ni proslava Uskrsa, nekom određenom datumu našega kalendara, već je to dan, odnosno noć, prvog proljetnog punog mjeseca. Kako se uskrsnuće dogodilo u nedjelju, u nekim dijelovima Crkve s vremenom se pojavila praksa da se i godišnja proslava Kristova uskrsnuća slavi nedjeljom.
Inače, i kolači, prije svega mislimo na tradicionalnu pincu, danas su nerazdvojan dio slavljenja Uskrsa. To vuče korijene iz Starog zavjeta, u kojem se spominje događaj u kojem vjerski vođe pokušavaju zaustaviti Izraelce koji peku slatke kolače kao idole.
Sveta peciva sa znakom križa koristila su se još u babilonskim ritualima posvećenim božici Ištar, a slična peciva, u engleskom govornom području poznata kao cross buns, danas su sastavni dio uskrsnih običaja u zapadnoeuropskim zemljama. Kršćanska crkva svojedobno je također nastojala stati na kraj pečenju svetih kolača za Uskrs, ali bez previše uspjeha. Povjesničar religija Richard Gordon dugo je proučavao sličnosti u vjerovanjima između kršćana i nekih drugih kultova i religija onog vremena, a zaključio je i kako je do toga došlo.
Lažne genetske sličnosti
– Legaliziranjem kršćanstva u doba Konstantina Velikog 313. godine, a onda i početkom propasti poganstva potkraj 4. stoljeća, u doba Teodozija trebalo je potpuno kristijanizirati rimski svijet. Od presudne važnosti bilo je očistiti kalendar od poganskih festivala, obreda i običaja, a posljedica je bila stvaranje jednog sloja elemenata u kršćanstvu lažne genetske sličnosti s poganstvom. Tako je poganski festival rađanja Sunca, koji je danas djelomice sačuvan kroz Badnjak, zamijenjen rađanjem Krista, kršćanskog sunca pravde, premda se Isus nije rodio na taj datum. Najpopularniji poganski proljetni festivali u kasnoj antici, oni Velike Majke Bogova koji su slavili obnovu života i život nakon smrti, zamijenjeni su Uskrsom – sažeo je Gordon svoje proučavanje.
>>> Pogledajte Križni put u Rimu
