Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 115
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PEGLANJE SJEĆANJA

Hrvati ‘planiraju’ prošlost, a Australci, Šveđani i Indijci ‘proizvode’ budućnost

Foto: Reuters/PIXSELL
24.03.2017.
u 16:47

Prošle je godine u Davosu Marc Benioff rekao da bi svaka zemlja trebala imati ministarstvo budućnosti ili barem strateški odjel. Na tome radi sve više država

Narod hrvatski ima starije spomenike u svome jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat: hrvatski jezik proslaviše stotine pisaca u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji, jedva da su znali Oče naš u svome jeziku izbrojiti – tako je pisao Otac domovine Ante Starčević. I potpuno je bio u pravu! Dok mnoge europske nacije nisu značile gotovo ništa na karti Europe, Hrvati su imali svoj jezik i književnost, ostavljali su traga u umjetnosti, kulturi, znanosti, politici… Stvarali su zakone po mjeri čovjeka, gradili spomenike svjetske baštine, razmišljali o budućnosti Europe, slavenskom jedinstvu i važnosti slobode. Uostalom, kako bi izgledao europski humanizam bez doprinosa hrvatskih latinista! A nismo imali samo ljude od pera, već i vješte ratnike. Baš ovog proljeća navršava se 350 godina otkako je 1667. francuski kralj Luj XIV. dao preustrojiti elitnu konjaničku pukovniju Royal Cravates (Kraljevskih Hrvata) te, inspiriran hrvatskom hrabrošću i ratničkim umijećem, uzdići je među najpriznatije i najpoznatije europske vojne brendove. Na koncu, bila je Hrvatska, uz Sloveniju, i najrazvijenija republika bivše jugoslavenske države. A nakon njezina raspada još smo godinama razvijenošću i životnim standardom prednjačili pred mnogobrojnim tranzicijskim državama istočne Europe. No, naš narod bi rekao – nekad bilo, sad se spominjalo! Od prošlosti se ne živi, ma kako nam draga bila.

Književnik, povjesničar i diplomat, slavni Hvaranin Ivan Franjo Biundović, utemeljitelj talijanskog baroknog ljubavnog romana i pisac povijesti građanskih ratova u Engleskoj, i te kako je bio svjestan hrvatskih doprinosa Europi, ali nas je još početkom 17. stoljeća upozoravao da „zagrijani kultom vlastite domovine ne preziremo tuđe stvari te se ne hvalimo samo onim što smo bili“. Kao da nam je htio poručiti da ne živimo samo na staroj slavi, već da budemo mudri i odvažni, da iskoristimo znanje, talent, maštu i energiju naših generacija te da ostavimo vlastiti trag vrijedan spomena u budućnosti. Ali kamo sreće da Hrvati žive na staroj slavi pa zbog toga bježe od sadašnjosti i budućnosti. Naprotiv, s lakoćom zaboravljaju te svijetle trenutke povijesti kad smo uistinu – ne samo bili Europa u njezinu najboljem izdanju, već i aktivno pridonosili njezinu razvoju. Nama je milije zakopati se u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Razumjeti promjene

Međusobna prepucavanja i nadmudrivanja, ideološke podjele i nekritičko veličanje totalitarnih režima otišli su toliko daleko da je Vlada morala imenovati i posebno Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Dobro je da se stvari istraže i nazovu pravim imenom, da istina nadvlada stereotipe i ideologije, ali teško je očekivati da će bilo tko iz tog povjerenstva odstupiti sa svojih polazišta ili uvjeriti neistomišljenike da počnu razmišljati drukčije, odnosno da će postići konsenzus oko toga da fašizam i komunizam prepuste povijesti i povjesničarima, bez stalnog uplitanja u našu svakodnevicu.

Možda možemo ponešto naučiti iz primjera Španjolske, gdje su se od 1936. do 1939. sukobili ljevičari i desničari u jednom od najkrvavijih europskih građanskih ratova novijeg doba, a onda Francovu diktaturu sve do unatrag četrdeset godina. Posljednjih desetak godina osnivali su i oni komisije, uklanjali spomenike i „peglali“ sjećanja, međutim pomaka baš nije bilo, jer su i dalje prisutna dva pogleda na prošlost i dvije kolektivne memorije. No, barem Španjolci ne dopuštaju da te teme okupiraju njihovu svakodnevicu, naučili su živjeti iznad podjela i čine sve da ih svijet slučajno ne percipira kroz te crne teme. Zato bi i nama bilo mudrije da smo dobili povjerenstvo za suočavanje s budućnošću, koja postaje sve neizvjesnija ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi. Hrvati su jedan od rijetkih europskih naroda koji se tako malo brine o svojoj budućnosti. Vjerovali ili ne, neke su države već uvele ministarstva budućnosti. Primjerice, uspješna Južna Koreja ima ministarstvo znanosti, informacijskih i komunikacijskih tehnologija te planiranja budućnosti. Zadaća tog ministarstva nije samo pratiti napredne znanstvene i tehnološke trendove, već predviđati budućnost i definirati mjesto Koreje i njezinih građana u njoj. Švedska je donedavno imala ministarstvo za strateški razvoj i nordijsku suradnju, popularno „ministarstvo budućnosti“. Ministrica Kristina Persson ovako je svojedobno opisala zadaću ministarstva na čijem je čelu bila: „Moj je posao proizvoditi nove političke ideje i analize razvitka na dulje razdoblje. Pokušavamo razumjeti što će se dogoditi prije nego što se dogodi, kako bismo znali upravljati problemima prije nego što eksplodiraju“. Nakon što je proljetos napustila vladu, u uredu premijera formiran je odjel za strateški razvoj. Na prošlogodišnjem Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu u Švicarskoj izvršni direktor uspješne američke korporacije Salesforce Marc Benioff rekao je da bi svaka zemlja trebala imati ministarstvo budućnosti. A ako ne cijelo ministarstvo, onda barem visoko pozicionirani strateški odjel. Na tome trenutačno rade Kanada, Indija i niz drugih uspješnih država. Svima je jasno da se oko nas promjene događaju prebrzo da bismo ih i razumjeli, a kamoli predvidjeli i imali pripremljen strateški odgovor. Zato mudre države ništa ne žele prepustiti slučaju, već angažiraju stručnjake koji će promišljati, analizirati i davati prijedloge. A mi u Hrvatskoj, ako ne možemo stvoriti ministarstvo budućnosti, možemo barem razgovarati o njoj pa, ako hoćete, i sanjati – kakvu bismo Hrvatsku htjeli. Primjerice, demografi nas podsjećaju da će Hrvati izumrijeti nastave li se ovakvi demografski trendovi. EU u koju smo se zaklinjali i smatrali je ostvarenjem svih svojih snova lagano se raspada. U BiH Hrvate kao konstitutivni narod sve više zamjenjuju doseljeni Arapi, a nekadašnji demografski rezervoar i tržište na kojem ostvarujemo trgovinski suficit postaje dugoročan izvor ugroze hrvatske stabilnosti i sigurnosti. Nemamo jakih brendova kojima bismo poharali europsko tržište. Ne znamo kako privući ozbiljna ulaganja i otvoriti radna mjesta, stvoriti energetsku neovisnost, stvoriti održivi razvoj kako ne bismo uništili ono najvrednije što imamo – prirodnu raznolikost i ljepotu zemlje… Sve su to problemi koji iziskuju brze odgovore i dugoročne strategije. Pritom ne mislim na suhoparne strategije kakvih se proizvelo proteklih godina i pohranilo u ladice ministarstava, već na jasne ciljeve, viziju i konkretne strateške korake, s jasnim zaduženjima, planom i rokovima, odnosno alternativnim rješenjima ako vidimo da se pojedini planovi ne ostvaruju.

No, da bismo u tome uspjeli, morali bismo definirati što želimo sa svojom državom i kako je vidimo za 10 i 20 godina. Očito nije dovoljno što smo postali članica NATO-a i EU. To nam još uvijek može poslužiti kao sredstvo za neke više ciljeve. Ali ne znamo koje. Možda je stvarno vrijeme da okupimo sve kreativne, znanstvene i poduzetničke potencijale i krenemo razgovarati, sve dok ne pronađemo rješenja. A na tom putu odličan nam primjer može biti Australija, koja je u travnju 2008. održala veliki samit Australia 2020., kako bi razbistrila i jasno definirala svoju budućnost.

U parlamentu u Canberri okupila su se točno 1002 delegata, vrhunski australski eksperti s različitih područja, kako bi “pomogli oblikovati dugoročnu strategiju nacionalne budućnosti”. Tome su prethodila zasjedanja ekspertnih skupina i nacionalna rasprava, a svoje prijedloge i sugestije mogao je izraziti svaki australski državljanin. Na samitu se raspravljalo o deset ključnih područja, od produktivnosti i gospodarstva, preko razvoja ruralne i očuvanja autohtone Australije, do zdravlja i starenja, obitelji i zajednice, te kreativne Australije. Na čelu pojedinih odbora bili su uvaženi i priznati Australci, uglavnom iz svijeta znanosti, dok je na čelu „Kreativne Australije“ bila poznata hollywoodska glumica australskog podrijetla i oskarovka Cate Blanchett. Raspravljali su ondje i ljudi koji se međusobno ne slažu, pripadaju različitim političkim opcijama i različito vide budućnost Australije. Međutim, to je samo pridonijelo kvaliteti rasprave i izradi korisne završne strategije koja je donijela jasnu viziju budućnosti, mnoštvo korisnih preporuka, ideja i smjernica, a koje su kasnije vlade uspješno uvrstile u svoje programe. Australija je uspjela okupiti sve svoje raspoložive snage iz domovine i dijaspore. Za nju nije bilo suvišnih i otpisanih. Zato se iskreno bojim bi li u Hrvatskoj uopće bilo moguće nešto slično organizirati. U našoj maloj zemlji velikih ega vrlo brzo našlo bi se mnoštvo onih koji bi bojkotirali sudjelovanje ako bi bili pozvani „oni drugi“. Neki se uopće ne bi odazvali smatrajući da ondje za njih nema mjesta, a neke smo već rastjerali, otpisali, etiketirali.

Nažalost, premalo nas je da bi ijedan kvalitetan čovjek bio viška i da bi ijedna vrhunska ideja propala.

Dijagnoza Šagi-Bunić

A mi i dalje olako otpisujemo sve koji učine i najmanju pogrešku ili koji nisu na našoj svjetonazorskoj liniji. U tom smislu dobru dijagnozu našeg društva dao je jedan od najvećih hrvatskih teologa Tomislav J. Šagi-Bunić još 1981.: „Osim već poslovičnog hrvatskog jala naša zajednica pati također od jedne pogubne bolesti koju bih nazvao perfekcionizam, a što je, čini se, samo jedan oblik osjećaja manje vrijednosti. Možda je to posljedica naše previše dugotrajne ovisnosti od drugih većih naroda i kultura. Mi od svojih ljudi uvijek tražimo apsolutno savršenstvo; spremni smo osuditi i odbaciti svakog čovjeka ako mu otkrijemo samo malu pogrešku ili manu. Nije važno što je to možda mana na sasvim drugom području, i koja ništa ne umanjuje one vrijednosti neke osobe koje ta osoba ima. Zbog takva mentaliteta, koji ne prihvaća čovjekovu realnost, postaje kod nas gotovo nemoguće da se na bilo kojem području razviju prave veličine…“. Mudri Šagi-Bunić zaključuje: „Budući da kod nas postoji takva klima općeg degradiranja osobe ako joj se otkrije neka periferna slabost, javlja se nemali broj sitnih dušica koje grade svoj životni položaj na takvu obaranju svih koji pokušavaju izvesti nešto veće ili vrednije ili bar u neumornom zanovijetanju. U takvu podneblju ne mogu rasti veličine…“. Kad uspijemo pobijediti te naše slabosti, biti tolerantniji, cijeniti nečiji uspjeh ili ideju te početi prihvaćati drukčija mišljenja, lako ćemo se dogovoriti oko vizije naše budućnosti, a onda i poraditi na njezinu ostvarenju. Uostalom, povijest nas uči kako smo sve mogli, samo kad smo htjeli.      

>> Plenković: 'Moramo se suočiti s otvorenim pitanjima o nedemokratskim režimima od II. svjetskog rata do neovisnosti'

>> Europa o budućnosti, Hrvatska o prošlosti

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije