Dok čekamo odluku jogunastog predsjednika Republike da i formalno prihvati premijerov prijedlog o sazivanju Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS) i Vijeća za obranu, ključno je pitanje što možemo očekivati od sjednica tih dvaju koordinacijskih tijela. Je li moguć ikakav konsenzus i možemo li očekivati približavanje stavova o Ukrajini ili o ratnim sukobima na Bliskom istoku? Gledajući trenutačne odnose između dvaju brda, približavanje stavova i postizanje konsenzusa o bilo kojem pitanju čini se kao nemoguća misija.
Prvi je razlog to što su odnosi između premijera i predsjednika odavno prešli iz profesionalne u osobnu sferu te se svaki prijedlog druge strane unaprijed doživljava kao politička zamka. No još je veći problem to što Plenković i Milanović imaju potpuno suprotstavljene poglede na ulogu Hrvatske u svijetu. Kad je riječ o Ukrajini, jedan smatra da Hrvatska treba biti aktivni saveznik, a drugi zagovara poziciju neutralnog promatrača. U slučaju Izraela razlike su još nepomirljivije: Milanović bi prekinuo sve odnose s "ubojicama i mesarima", a Plenković podupire legitimno pravo Izraela na samoobranu i želi unaprijediti vojnu suradnju s tom zemljom. Jasno je, dakle, da bi eventualni kompromis zahtijevao da jedna strana "kapitulira", tj. odustane od svog temeljnog narativa. A to u ovom trenutku nije realno, među ostalim i zbog toga što obje strane spomenutim temama mobiliziraju svoje biračko tijelo. Stoga od sjednica VNS-a i Vijeća za obranu ne treba očekivati ništa konstruktivno, a pogotovo se ne treba nadati nekoj strateškoj odluci.
Milanovicu je nacionalna sigurnost vazna li tek iza njega i njegoviga ega. Prvo se njegov zbunjeni ego mora zadovoljiti pa bi narod i zemlja dobila i nesto nacionalne sigurnosti. Problem je da nitko ne zna a ni on sam sto je buncao nakon 11 i dok se nije skroz probudio oko 15 sati. Ali u tih 4 sata je dovoljno rekao da zadovolji svoga druga Dodika, Kremlj a i svoje desne i lijeve sljedbenike ekstreiste.