Zoran Milanović na televizijskom sučeljavanju dvojice predsjedničkih kandidata iskoristio je reflektore političke pozornice kako bi se od napada Dragana Primorca obranio kao svaki priprosti hrvatski političar. Na Primorčevu argumentaciju vulgarnih etiketa koje je protukandidat koristio u svojim javnim istupima za predsjedničkog mandata, Milanović mu je osporio da je jednu ministricu nazvao kozom, pa kad je Primorac dodao da je to citat iz knjige Večernjakova novinara Tomislava Krasneca, Milanović je uzvratio: "A, Tomica Krasnec, dvorski književnik. Samo mi nemojte citirati korumpirane tipove.". Čak ne možemo reći da je Milanović reagirao kao što bi bilo koji hrvatski politički primitivac jer ipak se barem naši istaknuti političari baš i ne usuđuju tako javno govoriti. To je tipična "dosjetka" kakvu najčešće koriste internetski trolovi kad im se ne sviđa neki stav ili izneseno u novinarskom tekstu pa onda etiketiraju autora da je nečiji plaćenik. Jedino što oni to rade uglavnom kukavički, skrivajući svoj identitet i interese. U odnosu na njih Zoran Milanović, ako ne hrabar, ispada da je pošten, jer eto on se ne krije kad se blatom nabacuje po drugima. Što reći, pravi "predsjednik s karakterom". Premda, i on to čini kukavički, prema nekome tko nije nazočan pa mu ne može trenutačno odgovoriti ili uzvratiti, pri čemu još i zloupotrebljava svoju političku poziciju svjestan da je nemjerljivo jače naoružan medijskom pozornošću, te da će u svakom slučaju od takve podmukle obrane svakako imati osobne koristi.
Predsjednika države očigledno ne možemo mijenjati. Svašta je on izgovarao i o novinarima i o medijima, i premda nikad nije tužio niti jednog novinara, napravio je svojim neobuzdanim javnim istupima puno veću štetu nego što bi bili sudski obračuni. Predsjednik države koji si dopusti tako javno govoriti o novinaru samo zato jer mu se ne sviđa što je o njemu pisao, daje legitimitet svakome da reagira na isti način. Premda se Milanović trudio uniziti funkciju predsjednika države, mnogima je to još uvijek časna dužnost, i brojni građani vjeruju instituciji Predsjednika Republike Hrvatske pa i kad nekoga nazove "korumpiranim tipom" mnogi će zaključiti kako je predsjednik to sigurno rekao s nekim razlogom. Kolega Krasnec, iskusan je novinar i kolumnist u jednom od vodećih hrvatskih medija i bez ikakvih profesionalnih mrlja. Kako to da osim Drage Hedla, potpredsjednika HND-a, nitko nije imao potrebu principijelno zaštititi slobodu javne riječi, a posebice na ljevici, niti jedna udruga, niti jedna stranka, političar ili istaknuta javna osobnost, baš nitko od onih galamdžija koji se inače predstavljaju da bi svoju krv dali za medijske slobode i uvijek su spremni dići glas kad se dirne u "njihove". Svi šute! Je li tomu tako samo zato što Krasnec nema sreće jer ga je kao argument koristio Dragan Primorac, a protiv Zorana Milanovića? Što, nezgodno je što bi kritika Milanovića u ovom trenutku bila tumačena kao stavljanje na stranu Primorčeve kampanje? Ali, Gong je demonstrirao baš na primjeru jednog od Večernjakovih intervjua s predsjedničkim kandidatima kako je baš sada trenutak kad treba inzistirati na principima. Vidjeli smo kako im je princip jednakog medijskog pristupa kandidatima bio tako važan da ih nije bilo briga što bi neki mogli shvatiti da vode kampanju protiv Primorca, to više jer su u toj želji Večernjem listu uskratili pravo da se čuje druga strana. Gong se u ime principa sada mogao iskupiti na slučaju Krasnec, ali očito u Hrvatskoj uvijek će postojati trenuci i situacije kad treba reći "fućkaš principe"! Čak i kad od takve reakcije ni Milanović ne bi imao štete, a ni Primorac koristi.
Kod nas nema slobodnih medija ne zahvaljujući političarima već vlasnicima koji su pristrani !