Marko Perković Thompson nesumnjivo je višeslojan kulturno-politički fenomen. Snaga tog fenomena ne jenjava iako Thompson realno već godinama nije prisutan u javnom prostoru. Kako objasniti euforiju na valu koje je rasprodano rekordnih pola milijuna ulaznica? Tko su thompsonovci i je li moguće da su jači od swiftiesa? Je li izuzetan odaziv na njegov koncert na hipodromu zaista takvo iznenađenje?
Prvo, u teoriji javnog mnijenja postoji nešto što se zove "percipirano javno mnijenje", što bi bilo raspoloženje javnosti kakvim ga percipiraju mediji ili analitičari, a koje često uopće ne odgovara stvarnosti. Taj pogrešan osjećaj za to "kako dišu ljudi" jedno je moguće tumačenje šoka i nevjerice zbog enormnog interesa javnosti za Thompsonov koncert. Drugo, kontroverze i zabrane koje se vezuju uz Thompsona nesumnjivo pridonose snazi njegova brenda. Thompson i njegov menadžment vješto instrumentaliziraju cijeli diskurs "zabranjenog" iako Thompson, naravno, uopće nije zabranjen pjevač. Zabrane stvaraju mitove. Činjenica da Thompsona gotovo uopće nema u javnom prostoru samo je dodatno ojačala njegov mitski status. Treće, patriotska euforija nije nam strana. Pokazali smo to na različitim primjerima, od nogometa, do Baby Lasagne. Hrvati se vole ujediniti i grliti pred televizorom, na trgu ili stadionu. Nije to neobično za malu zemlju u potrazi za svojom relevantnošću. Četvrto, određen dio ljudi u Hrvatskoj smatra da se nacionalni osjećaji nepravedno demoniziraju, odnosno da je domoljublje postalo sentiment zbog kojeg bi se trebalo sramiti. Smatraju nekorektnim što ih se etiketira ustašama ili nacionalistima samo zato što slušaju Thompsona ili im se sviđaju neke njegove pjesme. Cijela rasprava o nastupu Thompsona na dočeku rukometaša na Trgu, kao i priča s Porinom samo je raspirila taj revolt. Hrvatska je, nažalost, propustila izgraditi prepoznatljive pop-kulturne simbole i narative Domovinskog rata, putem kojih bi mogla kanalizirati ratna sjećanja i traume. Thompson i njegov promotim tu su praznu nišu jako dobro iskoristili. Peto, velik dio publike na dolazećem koncertu čine mladi ljudi koji su odgledali sve koncerte Aleksandre Prijović. Njih baš briga odakle dolaze Prijovićka i Thompson i tko je koga zabranio. Za njih ti koncerti – i cijela euforija koja se oko njih stvara – znače dobru akciju i super provod. Na kraju, Thompson je etno pjevač koji zbog specifične estetike (mačevi, krune, križevi) ima fanove i izvan Hrvatske. Drugim riječima, neki jednostavno vole njegovu glazbu i kompletan performans.
Ukratko, Thompson niti ima svoju vjernu sljedbu kao Taylor Swift niti na njegov koncert dolazi pola milijuna povampirenih hrvatskih nacionalista. Megaodaziv na Thompsonov koncert uglavnom je kombinacija potrebe da se kanaliziraju kolektivna sjećanja, trenutka u vremenu, znatiželje, reakcije na euforiju koju su stvorili mediji i mreže, želje da se bude dijelom megaspektakla, no možda najviše od svega, želje da se pošalje poruka – proud to be Croat. Zastrani li koncert u bilo kakve druge, ekstremne vode, bit će to na našu i Thompsonovu sramotu.
FOTO Evo kako se Marko Perković Thompson mijenjao kroz godine
koji eufemizan, veli žena - nema ga u javnom prostoru -, umjesto riječi - zabranjen je, a i tamo gdje se pojavi vlast mu isključuje mikrofon. pa zato smo se i skupili preko pola milje ljudi da vam kažemo da ovako ne ide više. a vi opet po svome...