Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Edukacija darovitih: S tri godine šalju SMS, u petoj prate rast dionica

24. studenoga 2007. u 12:29 198 prikaza
bistrici.jpg
Foto: import

Umi Gradac pet je godina i kad odraste, željela bi biti biokemičarka. Lani Miličević iz Karlovca šest je godina, a Andrija Domitrović učenik je trećeg razreda Osnovne škole Luka u Sesvetama. Monika Bjelčić šesnaestogodišnja je gimnazijalka, kako kaže, nesretno zaljubljena. Mihovil Vudrag student je četvrte godine geologije i svjetski prvak u šaranolovu. Marija Pavkov ima dva doktorata, u Hrvatsku je prva donijela mentalne mape.

Iako su različitih godina, interesa i obrazovanja, iako se i ne poznaju, snažno ih povezuje – darovitost. Visoko nadarenih, prema procjenama stručnjaka, u svakom društvu ima oko dva posto. Treba im dodati i oko tri posto “samo” darovite djece, pa je posrijedi pet posto populacije koju nazivaju “evolucijskim klinom” jer donose preokret na bolje. Potencijali im u Hrvatskoj nisu iskorišteni, unatoč darovitosti često su marginalizirani, etiketirani i doživljavani kao problem. Promjene se, doduše sporo, ipak događaju.

 – Skrb za darovite mora biti ujednačena i poglavito briga države, a ne samo obitelji. Za sada previše ovisi o kvaliteti i motiviranosti pojedinaca u institucijama. Dobar je primjer predškolski odgoj senzibiliziran za darovitu djecu zbog potpore mjerodavnih u ministarstvu i ravnatelja koji ne štede na dodatnim edukacijama zaposlenika. Da bi sve djelovalo i po školama, trebalo bi zaposliti psihologe, educirati učitelje za rad s darovitima.

To je vrlo široka akcija u kojoj bi se morali angažirati svi stručnjaci za ovo područje – kaže  psihologinja Jasna Cvetković Lay, obrazovna specijalistica za darovite. Godinama se bavi darovitima, a danas 23-godišnji Mihovil Vudrag, bio je prvo dijete u dječjem vrtiću “Iskrica”, u kojem Jasna i danas radi, koje je evidentirano kao darovito. Posljednjih godina uočava da se odnos prema darovitima ipak lagano poboljšava. Potvrđuju to i obitelji kojima je sve lakše, bez srama i nelagode priznati – da, naše je dijete darovito. 

 - Volim čitati, izmišljati priče, probleme, pisati, pišem i mala slova, mama me naučila... Znam tablicu množenja do dvanaestice – govori Uma, a umjesto slikovnica i bajki u kojima uživaju djeca dvije, tri godine starija od nje, ona iščitava enciklopedije. Ondje pokušava doznati odgovore na pitanja koja je muče:

– Zašto sam ja – ja, zašto je nešto i kako – nabraja Uma, a na pitanje zašto si ti ti, brzo odgovara – Zato što imam jedinstven otisak prsta, boju šarenice, glas, rukopis i DNK – nabraja petogodišnje dijete podatke koje većina odraslih ne zna. Mama Armela prisjeća se da je slova naučila kad joj je bilo manje od godinu dana, a nekoliko dana prije 2. rođendana bila je s roditeljima na moru. Tata je listao novine, a ona je pročitala naslov i rekla – daj da ja čitam.

Algoritamske prije škole
Zbrajanje je naučila s tri godine, a u to vrijeme i gledati na sat. Sada zna cijelu tablicu množenja, izvaditi korijen iz nekih brojeva, čitati algoritamske tablice... Zna objasniti kemijske procese koji se događaju u ljudskom tijelu, a jednog dana kad odraste, bit će, odlučila je – biokemičarka.

– Želim ispraviti neke pogreške drugih biokemičara – objašnjava jednostavno. Život najbližih podređen je njezinim potrebama, zahtjevima, željama.

– Neprestano traži neka objašnjenja, pita zašto je nešto, od čega je što nastalo, kako se što dogodilo... To zna  frustrirati. Ako nije zadovoljna odgovorima, sama izmišlja obrazloženja – kaže mama.

Slično govori i Marina, mama šestogodišnje Lane Miličević.

– S godinu i pol naučila je sve prometne znakove, a s nepune dvije znala je sve jednoznamenkaste brojeve. Hodala je ulicom, čitala brojeve s registarskih pločica i kuća. Ljudi bi pitali koliko joj je godina, a kad bi rekla manje od dvije godine, samo bi odmahnuli rukom uz komentar “Isuse Bože” i išli dalje. S tri je godine čitala i pisala, a s malo više od tri slala je SMS-e – prisjeća se Marina. Njihovoj obitelji telefonski imenik gotovo da i ne treba jer Lana zna sve brojeve mobitela i telefona prijatelja i rodbine.

Bojeći se da želju za čitanjem i znanjem potiču računalo i knjige što je okružuju, u jednom su trenutku sve to sklonili. Tek tada nastali su problemi. – Bila je ljutita, postala je živčana, neprestano je ponavljala:

– Lana mora učiti, Lana ne zna... Shvatili smo da to ne pomaže i odveli je teti Jasni. Obožava njezine “Bistriće”, sve drugo može i ne mora biti, ali “Bistrići” su obvezni. Otkad je krenula ondje, smirenija je, veselija i Jasna nam je, kao roditeljima, mnogo pomogla – tvrdi Marina. Za Andriju Domitrovića učiteljica ima mnogo razumijevanja.

Magnet za nevolje
– Kad se pišu testovi, ona zna da će on to brzo i lako riješiti. Kako mu ne bi bilo dosadno, donese mu enciklopediju – kaže Anita Domitrović, majka trećaša koji je poslije brojeva, astronomije i sličnih faza trenutačno opsjednut automobilima.

– Na svu sreću, moj brat prati to područje... Inače, teško je nositi se s bujicom njegovih pitanja. Čovjek poslije naporna dana dođe doma i želi se odmoriti, a onda krene – jesi li znao da...Ima fenomenalno pamćenje, izvrsno barata brojkama, pa zato i ta opsjednutost autima – komentira tata Dragutin. Prije dvije godine Andrija je naučio što je očekivana vrijednost, razumije pad i rast dionica na burzi i zašto se to događa, a kad odraste, želi biti broker. S pet godina Andrija je intelektualno bio na razini devetogodišnjaka.

Da je teško biti intelektualno daleko od svojih vršnjaka, na vlastitoj koži iskusila je Monika Bjelčić, šesnaestogodišnja gimnazijalka koja je, samo zato što je bila drukčija, iako to nikada nije isticala, a pokušavala je neuspjelo i sakriti, bila izvrgnuta vršnjačkom nasilju u osnovnoj školi.

– Većina mojih današnjih prijatelja i kolega u školi ne zna da sam darovita. Kad sam to rekla u osnovnoj školi, počeli su me zadirkivati, rugati se... To je bilo neugodno iznenađenje – prisjeća se Monika. Krenula je u školu i onda su počeli problemi. Postala je meta za iživljavanje, a zlostavljanje je kulminiralo u drugom razredu osnovne. Dječaci su je pod vodstvom jedne curice, djeteta poznate mame, pokušali gnječiti stolicama...

Činilo se da je magnet za nevolje, a znanjem, pristupom, odnosom prema drugima oduvijek je odskakala. Išli smo psihologu i on je predložio akceleraciju. Škola je bila protiv, ali ipak razumijevanjem  ravnatelja, razrednice i nekoliko nastavnika  “preskočila” je jedan razred – kaže mama. Zlostavljanje se nastavilo i u višim razredima osnovne škole.

– Osnovnu sam školu završila bez učenja, sve što mi je trebalo popamtila bih na satu.

Ni sada mi za učenje ne treba mnogo vremena – kaže Monika. S kolegama se odlično slaže, ima prijatelje u svom 3. b Petnaeste gimnazije, ali i one starije s kojima uvijek nađe zanimljive teme za razgovor. 

– Ako smo daroviti, ne znači da smo genijalci, da imamo same petice, da sve razumijemo i znamo bolje od drugih, da možemo što hoćemo.... To samo znači da nešto brže shvatimo, da se bolje prilagodimo nekoj situaciji, da lakše učimo – pokušava objasniti svima koji na nju i njoj slične gledaju s nerazumijevanjem.  

Dva inozemna doktorata
 – Znatnije se promjene ne događaju bez energije, strasti i hrabrosti koju u sebi nose daroviti. Najviše je predrasuda upravo prema njima, a za to su i sami djelomično krivi zbog svog nekonvencionalnog, katkad i buntovnog ponašanja – kaže prof. Cvetković Lay. Ipak, ona očekuje da će “vrijeme darovitih” doći s ulaskom Hrvatske u EU.

– Tada glavnu riječ više neće voditi birokracija, bar ne na ovaj način i u ovoj mjeri, koja se darovitih sjeti samo – prigodno. Pretpostavljam da će nam ulazak u EU donijeti standarde i kriterije koji će pridonijeti težnji izvrsnosti i poštovanju tzv. marginalnih skupina. A daroviti su marginalni samo po svom broju, ali nipošto po snazi i potencijalu što ga imaju – zaključuje Jasna Cvetković Lay. No dok se to ne dogodi, razumljivi su strahovi roditelja, pa i Marine, mame Lane Miličević, koja se boji njezina polaska u školu.
 
– Išla sam u ministarstvo pitati što mi savjetuju, u koju školu da pošaljem dijete... Kazali su – naći ćemo vam dobru učiteljicu. To nije odgovor, jer Lana nije sama, što će biti sa svim drugim Lanama – pita se Marina.

– Sve najviše ovisi ipak o obitelji – kaže Marija Pavkov, tridesettrogodišnjakinja s dva doktorata stečena u inozemstvu. Jedan joj je iz filozofije, drugi iz prirodnih znanosti. Bila je darovito dijete u vrijeme kad nitko takvu djecu nije “prepoznavao” niti se o njima posebno brinuo.

– Učila sam brže i lakše od svojih vršnjaka, mnogo sam čitala, ali nikada to nisam isticala. Dapače, često sam to skrivala da ne bih bila drukčija od ostalih. No važno je što su me razumjeli roditelji i što sam imala njihovu silnu potporu – zaključuje Marija.

Podijelio mišljenja
Na blagajni vam prebrzo skeniraju namirnice i ne stignete ih pospremiti? Muškarac otkrio trik za takvu situaciju
Gorenje
Održavanje rublja
Mirisali su majice ispitanika nakon sat vremena intenzivnog treninga: Majice zapečatili u plastične vrećice kako miris ne bi isplahnuo