Nedjeljni su izbori, osim naših političkih i društvenih specifičnosti, pokazali da u domaćoj politici još ima iznenađenja, političke strasti, razložnosti, ali i budalaština. Dodatno nadmetanje aktualnoga predsjednika Ive Josipovića i pretendentice na to mjesto Kolinde Grabar Kitarović i nije neočekivano. Da neće biti drugoga izbornoga kruga, valjda je mislio samo izborni štab Ive Josipovića. Realno je bilo očekivati da će ipak morati u dodatno natjecanje.
Nije se vjerovalo ni da će ikakav značajniji rezultat postići, do izbora malo kome poznat, Ivan Vilibor Sinčić. On je s osvojenih 16% glasova zapravo i svojevrsni izborni pobjednik. Za njega su najvjerojatnije glasovali mladi nezadovoljnici kivni na dvije najveće stranke. Njegovi generacijski i ini nezadovoljnici nadaju se da pokret njime započet može zamijeniti vladalačku dugotrajnost HDZ-a i SDP-a.
Ni prof. dr. sc. Milan Kujundžić ustvari nije izborni gubitnik. Njegova pojava na predsjedničkim izborima mogući je preduvjet za temelje nove stranke nacionalnoga i konzervativnoga usmjerenja. Vjerojatno će i Sinčić i Kujundžić privući pristaše sličnog im svjetonazora. S izbornim kapitalom Sinčić može krenuti u parlamentarne izbore. Kujundžić nema takav kapital, ali je u izborima ipak postavio temelje za parlamentarni nastup svoje stranke koja će očito biti nacionalno konzervativna i sigurno će privući određeni broj glasača s političke desnice.
Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović možda računaju i na glasove koje su dobili Ivan Sinčić i Milan Kujundžić. Ivo Josipović je vjerojatno mogao računati i na Sinčićeve glasače da nije bilo (ne)namjernoga šlampavoga kiksa potpredsjednice SDP-a Milanke Opačić. Ona je na netom završenim izborima pred kamerama i mikrofonima HRT-a lanula da je izborni rezultat mladoga političara “velika šarena laža”, da je taj program nemoguće provesti (taj gaf nije uspjela počistiti ni odnekud iskrsnula SDP-ova veteranka Željka Antunović!?).
Josipoviću sigurno neće pomoći ni “državnički govor” Zorana Milanovića koji je na svoj arogantni način u maniri kvartovskoga prznice, a ne premijera, komentirao izborne rezultate i mrsku mu političku konkurenciju. Dojam je zapravo da se vodstvo SDP-a baš i nije osobito trudilo pomoći svome nominalnome predsjedničkome kandidatu. Svojim nesposobnim vođenjem države možda je SDP više naudio Josipoviću nego samome sebi. Glasovi koje je dobio Kujundžić po njegovoj neizravnoj poruci, da će Pantovčak dobiti novoga predsjednika, “po prirodi stvari” trebali bi pripasti Kolindi Grabar Kitarović.
Za razliku od nekoliko prijašnjih izbora, HDZ-ova predsjednička kandidatkinja drukčija je od svojih prethodnika. Bila su to vremena kada je HDZ-ov kandidat bio prof. dr. Andrija Hebrang, odnosno Jadranka Kosor. I jedno i drugo bili su svojevrsni alibi-kandidati za predsjednika. Kao da ih je stranka kandidirala s nekom nejasnom namjerom da predsjednicima i ne postanu. Hebrang i Kosor pristali su na tu problematičnu kandidaturu valjda jednako zbog osobne ambicije i podložnosti stranačkoj stezi. Činilo se da je ista politička sudbina namijenjena i Kolindi Grabar Kitarović.
Tako je izgledalo u počecima kampanje. No, što je kampanja dalje odmicala, K. Grabar Kitarović sve je više pokazivala da je jača nego stranačka oligarhija i njezini prethodnici. Njezina ju je komunikacijska vještina i dugogodišnja škola visoke diplomacije uzdigla iznad uskih i skrivenih stranačkih interesa i afirmirala kao samosvojnu, sposobnu i nacionalno poželjnu lidericu. Završna riječ Kolinde Grabar Kitarović na koncu prvoga izbornoga kruga bila je emocionalna i domoljubno obojena, na tragu najdojmljivijih Tuđmanovih govora pro patria.
Svi oni koji su je doživljavali kao “štrebericu” najvjerojatnije su ostali zabezeknuti. Pokazalo se da “barbika” ima i pameti i odlučnosti. Završni politički dvoboj Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović zbog toga i neće biti puki duel favorita na papiru i papirnate “autsajderice”.
Hrvatima nakon 15 goduina treba Hrvat katolik predsjednik,u ovome slučaju predsjednica!