Kada mi se netko požali da mu je jako teško, ja mu kažem da ću ga upoznati s obitelji Maras nakon čega će mu sigurno biti lakše. I bude tako. Tko god dođe kod njih ogrije se njihovom radošću, optimizmom i vjerom unatoč teškom životnom križu – kaže časna sestra Mira Jelušić iz požeške župe sv. Leopolda Mandića koja u ovu obitelj zalazi jednom tjedno.
Izbjegli iz Dervente
Zvuči gotovo nevjerojatno da je to obitelj u kojoj su četiri invalida – 67-godišnji otac Ivan, njegova 38-godišnja kćer Gordana, 36-godišnji sin Pejo i godinu mlađa kći Katica. O svima njime danonoćnu brigu vodi 39-godišnja Anđa.
– Nas troje boluje od progresivne bolesti distrofije mišića. Dok smo brat i ja u kolicima, najmlađa sestra još može malo po kući hodati uz tuđu pomoć, ali kada ide van, onda ni ona ne može bez kolica. Bolest se prvo pojavila kod brata kada je imao sedam godina. Tada su nas sve pozvali u bolnicu i utvrdili da još nas dvoje bolujemo od iste bolesti. Naša majka, kada je to prije 25 godina čula, od šoka je umrla – kaže Gordana koja se s obitelji u Požegu doselila kao izbjeglica 1992. godine iz Dervente. Otac koji je već 40 godina u invalidskoj mirovini nakon što je doživio tešku prometnu nesreću u Švicarskoj, danas ima i Parkinsovu bolest. Unatoč progonstvu te podstanarstvu u Požegi, gdje su do sada promijenili pet stanova koje su morali i prilagođavati svojim potrebama, ova obitelj širi nevjerojatan optimizam i radost koja se osjeti već pri prvom susretu.
U njihovu privremenom domu zbog toga se često susreću brojni prijatelji i susjedi koji su spremni izići ususret i pomoći. Svima su na svemu zahvalni, a najviše sestri Anđi bez čijih ruku se ne bi mogli ni obući, ni obuti ni obaviti osobnu higijenu i otići na WC. Iako se odrekla svoga života kako bi se žrtvovala za svoju obitelj, ova obiteljska Majka Tereza ni u jednom trenutku nije zbog toga požalila.
– Hvala Bogu, imam i dovoljno fizičke snage, a i zdrava sam – ističe Anđa za koju njezin otac kaže da je pravi heroj. Njezina obitelj smatra da je nepravedno zakinuta jer jedino ona koja u obitelji najviše radi brinući se o svima njima nema pravo ni na kakvu naknadu dok oni primaju invalidninu od 1200 kuna.
Česta seljenja
– Samo sam Boga molila za snagu i to mi je dao. On se uvijek pobrine za sve, tako da nitko ne treba očajavati – poručuje Gordana dodajući da im je najteže padalo često seljenje i to što stanovi ipak nisu prilagođeni invalidima. Udruga za razvoj i unapređenje pomagala i kvalitete življenja osoba s invaliditetom pokrenula je humanitarnu akciju za gradnju obiteljske kuće ovoj obitelji. Do sada se uspjelo prikupiti toliko novca da su kupili zemljište za gradnju kuće. Žiro-račun broj 2484008-1105535172 otvoren je u Raiffeisen banci.
Netko bi se mogao žrtvovati i dati barem 25 - 50 % od svoje mirovine i ispričati se našim susjedima da više nikad neće raspirivati nacionalnu mržnju prema ljudima iz susjedne BiH i Janjevcima ...