Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

A što kad presuše devize turista i gastarbajtera?

Krajnje je vrijeme da interesne grupe prestanu izigravati žrtvu i počnu s jednom skromnom liberalnom idejom – preuzimanjem barem dijela odgovornosti na sebe.
07. travnja 2020. u 23:30 8 komentara 1349 prikaza
Sisak: Subota na tržnici u vrijeme pandemije koronavirusa
Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/7

Koronavirus predstavlja dvostruki egzogeni šok na ekonomiju. I sa strane ponude (proizvodnje) i sa strane potražnje (realizirane kupovne moći).

Zdravko Marić Kriza zbog korone Prihvaćen paket: Ovim mjerama Vlada namjerava pomoći gospodarstvu

Međutim, parafrazirajući Karl Polanyja, pandemija je pokrenula ekonomski slom hrvatske ekonomije, ali neće biti temeljni uzrok dubine i sadržaja krize. Naprotiv, modalitet ekonomske krize – prepušten tržišnim mehanizmima - najpreciznije bi razotkrio promašenost razvojnog modela i tranzicijske putanje posljednjih četvrt stoljeća.

Situaciju će, naravno, zamaskirati državna intervencija. Intervencija koja je potrebna i koja mora biti hrabra i opsežna. Ne samo zbog sprječavanja sustavne nelikvidnosti, već i zbog sprječavanja socijalne krize. Međutim, ona ne bi trebala tek 'zamrznuti' ekonomiju, već iskoristiti krizu za reformu vlastite industrijske strukture i pritom podsjetiti koji je to društveni ugovor na kojem ovo društvo počiva.

Krenimo od dvije neposrednosti koje pravi značaj dobivaju tek u narednim kvartalima. Prva, petinu hrvatskog BDP-a generira turizam, koji će biti desetkovan. Druga, glavni izvozni partner Hrvatske je Italija, zemlja koja najviše trpi posljedice pandemije. Već samo jedna od ove dvije činjenice bila bi dovoljan preduvjet za izazivanje recesije.

Premijer Plenković o gospodarskim mjerama Vlade zbog koronavirusa ANDREJ PLENKOVIĆ Nove gospodarske mjere bit će sveobuhvatne i robusne

Intervencija radi ublažavanja krize u kratkom roku može biti fiskalna i/ili monetarna. Fiskalna se odnosi na preraspodjelu proračunskih prihoda i izdataka te izdavanje novih državnih vrijednosnica. Monetarna na instrumentalizaciju tih vrijednosnica i drugih kvalitetnih kolaterala u razmjeni za novu likvidnost. Mogućnosti HNB-a u takvoj vrsti operacija su vrlo velike, pogotovo u koordinaciji i sa zelenim svijetlom ECB-a.

Evidentne su pritom dvije opservacije. Prvo, obična preraspodjela proračunskih sredstava (primjerice, smanjenje plaća u javnom radi spašavanja plaća u privatnom sektoru) neće biti ni približno dovoljna u anti-cikličkom smislu. Drugo, HNB ima i više nego dovoljno deviznih rezervi (trenutno oko 17 milijardi eura) da obrani tečaj kune, a time i glavninu inflatornih pritisaka u kratkom roku. Ima li dovoljno hrabrosti da spriječi „bijeg kapitala“ i nađe inovativne i neinflatorne načine ubacivanja potrebne likvidnosti, ostaje tek za vidjeti.

Intervencija također mora uzeti u obzir (barem) dvije etape: zenit pandemije i zenit ekonomskih posljedica pandemije. U prvoj fazi, medicinska znanost s pravom ima primat nad ekonomskom; agregatna potražnja pritom pati a ekonomija se dovodi u tešku situaciju. U toj fazi, cilj je preživljavanje kroz moratorije ili oproste obveza, subvencioniranje plaća, otvorene kreditne linije i proviziju likvidnosti.

Sisak: Subota na tržnici u vrijeme pandemije koronavirusa
1 / 6

Međutim, ključna je sljedeća faza, ona u kojoj pandemija prolazi ali ekonomska depresija ostaje. Tada sva provizija likvidnosti neće biti bitna ukoliko ne bude dovoljno realizirane kupovne moći iza potraživanih dobara i usluga u ekonomiji. Imajući to na umu, svako smanjenje plaća u prvoj fazi bit će ekonomski kontraproduktivno u drugoj.

Potrebno je ipak pojasniti, mjere koje se ovih dana najavljuju i provode nisu mjere poticanja potražnje – takve bi trebale uslijediti u kasnijem periodu. Ovo je sada tek pokušaj preživljavanja kroz konzervaciju ekonomske aktivnosti. Rekavši to, prvotna reakcija izvršne i monetarne vlasti je bila pozitivna i iznenađujuće odlučna. Reakcija poslodavaca je, pak, razočavarajuće konfliktna i licemjerna.

Onkraj svake polemike i zaoštrenih argumenata, poslodavci će naposljetku – maksimalnim naporom države i zaduživanjem budućih generacija - u velikoj mjeri biti kompenzirani. A krizu će na vlastitoj koži najviše osjetiti oni koji i svaku krizu u pravilu najviše osjete – radnici u loše plaćenim, loše zaštićenim radnim odnosima.

Analiza Pet ključnih pitanja za spas hrvatskog gospodarstva

Naizgled paradoksalno, intervenciju zahtijevaju upravo oni koji bi najradije da države uopće nema. Ali ako promotrimo strukturu domaće ekonomije, paradoks iščezava. Hrvatska ekonomija na prvi pogled prosperira: realni BDP raste, dugovi se smanjuju a deficit se pretvorio u suficit u međunarodnoj  razmjeni dobara i usluga. Međutim, Hrvatske raste sporije od drugih i zaostaje za gotovo svim usporedivim zemalja. Smanjenje dugova je pritom orvelovska sintagma za sustavno razduživanje, dezinvestiranje, manjak ulaganja i stagnaciju. A suficit postoji isključivo zbog dva razloga: sunca i mora te hrvatske emigracije na radu u inozemstvu.

Zbog sunca i mora godišnje uprihodimo oko 10 milijardi eura. Zbog doznaka iz inozemstva (osobnih transfera i radničkih doznaka) oko 3,5 milijardi eura (najviše u EU u postotku BDP-a). U jeku pandemije, ta dva daleko najveća investitora u hrvatsku ekonomiju će se povući. A što se robne razmjene tiče, Hrvatska bilježi minus od preko 70 milijardi kuna. Činjenica koja se spretno zamagljuje u statističkim izvještajima.

Što će reći, mi u agregatnom smislu (da se ne uvrijede hvalevrijedni izvoznici, koji nažalost čine tek 15% svih poduzeća) više praktički ne proizvodimo, a jedini sustavni izvori dodane vrijednosti u ovoj ekonomiji su devize: devize turista i devize 'gastarbajtera'. Za primjer, višak likvidnosti u financijskom sustavu – koji dominantno nastaje razmjenom deviza u kune - je u veljači 2020. iznosio gotovo 50 milijardi kuna.

Sisak: Subota na tržnici u vrijeme pandemije koronavirusa
1 / 7
Davor Bernardić: 'Povisit ćemo minimalnu plaću na 4.000 kuna'

Bitno je stoga napomenuti, glavni tok novca i vrijednosti u hrvatskoj ekonomiji ne ide od privatnog sektora pa preko poreza do javnog - kako se neprestano generalizira u izazivanju konflikta - već od sunca, mora i doznaka u žrvanj domaćeg neturističkog i neizvoznog (i privatnog i javnog) sektora. Veliku umjetnost potom radimo od načina na koji ćemo pristiglu vrijednost najbolje zavrtiti na unutrašnjem tržištu. Pa tako, primjerice, u Zagrebu egzistira oko pet tisuća kavana, kafića i restorana, svih odreda fokusiranih na to da postojeću kupovnu moć usmjere prema sebi, umjesto da kreiraju novu.

U takvoj situaciji, najizloženiji su oni koje država i njeni porezi najviše žuljaju. Treba li ih sve bezuvjetno spašavati, ne ovisi niti o argumentima ekonomske efikasnosti niti o argumentima ekonomske pravednosti. Naime, ni jedni ni drugi im ne idu u korist.

Operacija kriznih mjera će, uz veliku cijenu, (kad-tad) uspjeti. Ekonomija se, kao i život, na baš svašta navikne. Ali pacijent nad kojim se operira je odavno u kritičnom stanju. Jedna od naših malih, nezamjetnih tragedija na europskoj periferiji je uostalom i to što smo zaboravili biti šokirani neuspjehom, zaostajanjem i nazadovanjem. Pa smo konflikte sveli na vulgarne dihotomije države i tržišta u lokalnim uvjetima.

Koprivnica: Krizni stožer na otvorenom predstavio najnovije odlučne mjere zbog koronavirusa KOPRIVNICA Pomoć gospodarstvu: Poduzeća, obrti i radnici bez posla oslobođeni plaćanja računa

Naime, privatni sektor je u pravu kada napominje da je klijentelistička mreža prevelika, da je previše zaposlenih u javnom sektoru, da je suvišna postojeća sila općina i županija, da tapkamo u mjestu i da su obveze visoke. Ali što je s naličjem tih argumenata? Nije li upravo krah industrije kroz pretvorbu, privatizaciju i neznanje uvelike povećao značaj, privlačnost i ovisnost o klijentelističkoj mreži? Nije li glavni subjekt u tome bio upravo novonastali privatni sektor?

Što je, pak, sa strukturom privatnog sektora? Koji je to udio privatnog sektora koji je izvozno orijentiran, koji se natječe na stranim tržištima, koji proizvodi kompleksna intermedijarna ili finalna dobra s visokom dodanom vrijednošću? A koji je pak udio koji se temelji na uvozu, na renti, na špekulativnoj trgovačkoj marži i na isključivo domaćoj potražnji u plasiranju svojih roba i usluga? Nisu li to, u najmanju ruku, bitna pitanja?

Nadalje, ima li naša ekonomija proizvodnog kapaciteta da apsorbira sve koje se priželjkuje otpustiti iz javnog sektora? Ima li fiskalnog kapaciteta ili profitnog interesa da financira njihove treninge i dodatno školovanje? Ima li naš sadašnji privatni sektor uopće potencijal za agregatnu štednju, investicije, inovacije i akumulaciju kapitala potrebne za ekonomiju razmjera, klasteriranje, međunarodnu konkurentnost i izvoznu orijentaciju? Riječju, nema. Ni blizu.

Sisak: Subota na tržnici u vrijeme pandemije koronavirusa
1 / 9
Zagreb: Sjednica Hrvatskog sabora u zgradi INA-e

Štoviše, prema anketi inicijative Glas poduzetnika, gotovo 60% ispitanih nema niti 5 tisuća kuna u rezervi, a preko 80% nema 20 tisuća kuna. Rekavši to, struktura hrvatske ekonomije nažalost sve više podsjeća na najsiromašnije zemlje svijeta u kojima preko 3/4 tržišta rada čine individualni poduzetnici te zaposleni i samozaposleni u malim, obiteljskim mikro-poduzećima izloženi hirovima savršeno konkurentnog tržišta s nultim stopama profita.

A budući da se za glavnog odgovornog za opisani deficit kapaciteta, sposobnosti i profitabilnosti neumorno proziva isključivo država, moglo bi se cinično zaključiti da od tzv. 'egalitarnog sindroma' u ovoj zemlji pate najprije sitni poduzetnici, koji u nemogućnosti ili neznanju da investicijama prošire poslovanje, svu svoju energiju sasvim logično orijentiraju na smanjenje troškova.

A kako plaće ne idu dovoljno dolje (ako ne zbog općeg osiromašenja onda barem radi otvorenog europskog tržišta rada), ostaje država koju se kao nekoć, u raznim tuđinskim imperijama, vidi isključivo kao neprijatelja i kao maćehu. No to što je logično i korisno iz sitnopoduzetničke perspektive, ne mora biti logično i korisno iz makroekonomske perspektive.

Zagreb: Premijer Andrej Plenković predstavio novi paket mjera za gospodarstvo NOVI PAKET MJERA Sindikalisti pozdravljaju travanjske gospodarske mjere

Dakle, da se zaključiti da i javni i privatni sektor u Hrvatskoj imaju svoje krimene. Ne samo to, nego donosioci odluka iz oba sektora zajednički drže glavne uzde klijentelističke mreže koja smanjuje potencijalni rast našeg životnog standarda. Drugim riječima, glavni izvor neefikasnosti jest upravo sprega između povlaštenih i povezanih nositelja oba sektora. Ali daljnja perpetuacija neinteligentnog i perifernog konflikta između uzajamnih neefikasnosti – uz viktimizaciju vlastite i demonizaciju tuđe pozicije - zaista ne pomaže.

Naposljetku, sam način kriznog interveniranja trebao bi ovisiti o konsenzusu kakvu ekonomiji imamo, kakvu ekonomiju trebamo, a za kakvu smo se spremni izboriti. To se tiče ponajprije solidarnosti koju smo međusobno spremni pokazati partnerima u tripartitnom ugovoru države, kapitala i rada – sporazumu iz kojeg proizlaze prava, ali i obveze.

Konkretno, znači li to spasiti pa pustiti tržište na miru? Ili spasiti i potom poticati izvozni sektor, odnosno uvjetovati transformaciju ekonomske aktivnosti u nešto primjerenije jednoj razvijenoj, europskoj zemlji? Odgovor, kao i dosad, ovisi o nama samima. Posljedice također. Hoće li pritom oni koji su spašeni u ovom kvartalu biti solidarni predvodnici potrošnje i investicija u sljedećem? Ili će biti nositelji Keynesova 'paradoksa štednje' i kroz uštedu i racionalizaciju poslovanja sasvim racionalno staviti osobni interes ispred javnog?

Zdravko Marić ZDRAVKO MARIĆ Ova je kriza šansa za gospodarstvo

U takvom scenariju, na državi će iznova biti da se neodrživo zadužuje i potiče potražnju radi sprječavanja potpunog sloma. Na istoj onoj državi koja je u svom dosadašnjem makroekonomskom menadžmentu napravila mnoštvo grešaka i propustila nebrojene prilike. Ali raspodjela krivice ne znači potpuno prebacivanje krivice. Stoga je krajnje vrijeme da interesne grupe prestanu izigravati žrtvu i počnu s jednom skromnom liberalnom idejom – preuzimanjem barem dijela odgovornosti na sebe.

VIDEO: Zagreb: Sjednica Hrvatskog sabora u zgradi INA-e

arheološki eldorado
Iz slavonskog tla najveću senzaciju tek treba iskopati. Sfinga?! Ma i to je moguće
Nema dobrog vrta bez osnovnog alata
ALAT ZA PRAVE MAJSTORE
Nema dobrog vrta bez osnovnog alata, imate li ih sve doma?
  • mkzr:

    Ovaj članak je katastrofa pa naravno da je država puna uhljeba,predsjednika opčina,županija njihovih žena ljubavnica i ostalog aparata za glasanje.Mali obiteljski obrti i firme pokušavaju se boriti na razne načine,plačaju uredno velike poreze na dohodak i sva ostala nametnuta davanja ... prikaži još! i članarine (hrpa nepotrebnih) pokušavajući nešto ostvariti(nekada u kapitalizmu prva i druga generacija ispaštaju a treća generacija ima kapital za normalan i lagan život) samo ovdje urednik ovog članka misli da mali obrtnik može i mora imati za pet godina rada 10 miliona eura čistih sa strane za teška vremena.Ako ovako svi zajedno nastavimo biti će uskoro gladi, nereda i hrpa problema za sve.Slovačka je vratila sav vanjski dug privukla je automobilsku industriju oslobodila ih davanja i poreza a većina državnih službenika je prešla u tu industriju jer bolje mu je raditi za 1.300 eura plaće nego sjediti i ništa ne raditi za 500 eura,ali kod nas izgleda mora doći totalna apokalipsa da se i političari i narod osvijeste i krenu raditi i stvarati.Stoti put ponavljam privatni sektor i privatne firme nisu loše ako ih država nadzire i propisuje minimalne plače i prava zaposlenika(zakonska)tj. država treba za dobrobit svoga naroda.Smanjiti poreze (sve oblike) ukinuti opčine mjesne zajednice i hrpu županija,privući autoindustriju,farmaceutsku,prerađivačku industriju smanjiti i skroz ukinuti porez za ogromne firme ali takvim firmama onda onda odrediti da moraju dati zaposlenicima 1.500 eura plaće.

  • mkzr:

    Kad će netko imati 1.500 eura plaće imati će i država koristi i kafići i trgovina SVI.Samo treba smanjiti uhljebe i privući investitore a ljude natjerati da rade a ne da su puni kafići ujutro,popodne i navečer.

  • Beskucnik:

    Iluzije su za malu djecu , dok se drzava moze zaduzivat da odrzi javni sektor ,ona ce to radit ,jer to je nacin ostanka na vlasti .Ocekivat da ce Talijanske Francuske Austtijske ...banke oprastat i odgadat ovrhe zbog recesije ,je ... prikaži još! totalna glupost , ako se sreze javni sektor i ljudima smanje place doci ce do vala ovrha , i mozemo ocekivat odlazak uhljeba van (samo ne znam sta ce radit?) . Drzava ce trebat min. par milijardi € godisnje u iducih par godina samo za mirovine i place , tako da zaduzenost i kamate ce pojest novac za investicije i dovest do Grckog bankrota . Ne postoji velika mogucnost stranih investicija , razlog su porezi ali i trenutak u kojem se robotizira proizvodnja gdje zapravo cijena radne snaga nije presudna , a s druge strane radnik u RH je troduplo skuplji nego u Makedoniji . Jos jedan moment je bitan ,nakon korone zapad gubi svoju premoc i bogastvo i moc seli na Istok ,Kina i Pacificka grupa drzava ce postat nova velika ekonomija , Europa je starica koja nemocno gleda svoje propadanje , nemocna obranit se od migranata i terorista , moralno i materijalno na putu propadanja