Dr. sc. Mateja Hajdinjak, mlada, 32-godišnja antropologinja koja danas radi u Institutu Francis Krick u Londonu, jedna je od naših najperspektivnijih znanstvenica s ekstenzivnim međunarodnim iskustvom. Ima već nekoliko radova objavljenih u vrhunskom znanstvenom časopisu poput Naturea, a nedavno je objavila još jedan, o kojem smo razgovarali u intervjuu za Večernji list.
O čemu govori vaše najnovije istraživanje?
Uspjeli smo sekvencirati i analizirati genome najstarijih ljudskih ostataka koji su pronađeni u Europi, iz špilje Bacho Kiro u Bugarskoj, i koji su direktno datirani između 46.000 i 43.000 godina. Analizom njihovih genoma otkrili smo da su, suprotno očekivanju, genetički znatno bliži drevnim i sadašnjim populacijama u istočnoj Aziji i Amerikama nego kasnijim ljudima u zapadnoj Euroaziji. Štoviše, genom žene koja je živjela oko 10.000 godina poslije u istoj špilji, a koji smo izolirali iz uzorka koji je pronađen u višim arheološkim slojevima i direktno datiran na prije oko 35.000 godina, je u potpunosti drukčiji u smislu da je bliži kasnijim Europljanima nego što je prijašnjim obitavateljima špilje. Ovo otkriće mijenja sve što smo dosad znali o ranim modernim ljudima i njihovim migracijama ubrzo nakon “out-of-Africa”. Usto možda i najvažnije što smo pronašli u ovom radu jest da smo identificirali da sve troje ranih modernih ljudi iz Bacho Kiro špilje i koji su živjeli između 46.000 i 43.000 godina imaju neandertalske pretke unatrag samo nekoliko generacija u svojoj obitelji (5-7 generacija u prošlosti)! To znači da su se neandertalci i rani moderni ljudi miješali puno češće u prošlosti nego što smo to do sad mislili jer, iako svi ljudi koji danas žive izvan Afrike imaju oko 2% svog genoma od neandertalaca – što znači da su se preci svih nas koji živimo izvan Afrike miješali s neandertalcima oko 60.000 godina u prošlosti i najvjerojatnije na području Bliskog istoka – dosad smo imali dokaz o dodatnim susretima i razmjeni genetskog materijala između neandertalaca i ranih modernih ljudi poslije i u Europi na temelju analize genoma Oase1 uzorka koji potječe iz Rumunjske i datira se oko 40.000 godina u prošlost (naš rad iz 2015. također objavljen u Natureu). Ali sve dosad nismo mogli isključiti da je pronalazak ovakvog pojedinca slučajnost, iznimka, a ne pravilo. Ovim radom smo direktno pokazali da je miješanje neandertalaca i ranih modernih ljudi doista bilo puno češće nego što se to prije mislilo!
Sve su dublja saznanja i o ranoj povijesti ovih naših prostora. Ima li nekih novih saznanja o krapinskom pračovjeku, ne čini se da smo vidjeli neki važniji rad u posljednjih nekoliko godina?
U novije vrijeme na žalost nije bilo pokušaja direktne ekstrakcije DNK iz uzoraka krapinskog pračovjeka, što je stvarno velika šteta s obzirom na to da su metode analize drevnog DNK znatno napredovale u posljednjih nekoliko godina! Moj osobni cilj kojem težim u radu na fosilnim uzorcima neandertalaca i ranih modernih ljudi jest minimalno destruktivno uzorkovanje s obzirom na to da je očuvanje fosilnog materijala od iznimnog značenja za buduće generacije znanstvenika. Za potrebe drevnog DNK uspjeli smo u posljednjih nekoliko godina smanjiti količinu materijala potrebnog za sekvenciranje drevnih genoma, trenutačno nam je potrebno 10-50 puta manje materijala nego za npr. direktno datiranje fosilnog materijala (npr. za ekstrakciju drevnog DNK koristimo trenutačno između 10-50 mg, dok je za potrebe datiranja trenutačni standard oko 500 mg). Štoviše, uzorkovanje se uvijek radi u direktnoj konzultaciji s arheolozima, paleoantropolozima i kustosima. Stoga se nadam se da ćemo možda u skorijoj budućnosti moći saznati nešto više o genomima neandertalaca u Krapini i kako su oni povezani s drugim neandertalcima čije genome smo uspjeli ‘posekvencirati’. Naime, neandertalci u Vindiji su još najbliži neandertalcima koji su se miješali s našim precima! Zato bi zaista bilo odlično vidjeti ima li ikakvih genetičkih poveznica između neandertalaca iz Krapine i iz Vindije.
Postoji jedna teorija kako ljude s izraženijim neandertalskim genom teže pogađa bolest COVID-19, time se bavio Svante Paabo. Koliko je to utemeljeno?
Određeni aleli u našim genomima, locirani na kromosomu 3, a koje smo naslijedili od naših predaka zbog njihova miješanja s neandertalcima (dakle direktno od neandertalaca) zaista su povezani s težim oblikom COVID-19. Otkriveno je da su osobe koje imaju varijantu gena naslijeđenu od neandertalaca u puno većoj opasnosti da završe u bolnici i imaju kolaps dišnog sustava zbog infekcije COVID-19 od osoba koje nemaju varijantu gena naslijeđenu od neandertalaca.
Znamo da ima određenih bolesti koje se mogu s time povezati, kao što postoji teorija da su neandertalci i iščezli zbog manje imunosti na neke bolesti u odnosu na moderne ljude. Što zapravo možemo tvrditi o nestanku neandertalaca s potpunom sigurnošću?
Trenutačno postoji puno teorija o tome zbog čega su neandertalci nestali. Ubrzo nakon out-of-Africa migracija ranih modernih ljudi svi naši bliski genetski rođaci – neandertalci, denisovanci, Homo floresiensis, Homo erectus – nestaju, dok moderni ljudi migriraju i nastanjuju svaki kutak zemlje. Svaka od tih teorija ima svoje prednosti, ali i nedostatke – od klimatskih promjena, velike erupcije vulkana prije oko 39.000 godina u Italiji, infektivnih bolesti, do toga da su rani moderni ljudi migrirali u većim skupinama itd. Mislim da smo još uvijek daleko od konkretnog razloga, vrlo vjerojatno je bilo nekoliko ključnih čimbenika koji su doprinijeli nestanku svih tih ljudskih skupina. Činjenica je da su se moderni ljudi pri migracijama u prapovijesti često miješali, stoga postoji i ta mogućnost da neandertalci i denisovanci nisu potpuno nestali, već da smo ih na neki način apsorbirali s obzirom na to da velik dio njihovog genoma i danas ‘živi’ u svima nama.
Što je s dolaskom prvih ljudi u Europu? Što točno možemo tvrditi, gdje su se u Europi pojavili prvi puta?
Najstariji direktno datirani uzorci ranih modernih ljudi u paleolitiku potječu upravo iz špilje Bacho Kiro. Usto, postoje brojna arheološka nalazišta bez direktnih ljudskih uzoraka, ali s tipom oruđa koje se pripisuje ranim modernim ljudima – tzv. prijelazni/tranzicijski arheološki kompleksi iz srednjeg u gornji paleolitik, koji se nakon Bliskog istoka prvo pojavljuju u istočnoj Europi.
Radite s najcjenjenijim svjetskim antropologom, najprije ste bili kod njega na Max Planck, sada ste na Institutu Francis Krick. Možete li podijeliti Vaša iskustva u radu sa Svanteom Paabom te na ove dvije vrhunske institucije?
Imala sam tu sreću da je prilikom moje prijave za doktorat na Max Planck Institutu Svante prepoznao moju strast za drevnom DNA, Neandertalcima i ranim modernim ljudima! Svante je zaista odličan mentor i već mi je vrlo rano nakon početka doktorskog studija dao potpunu slobodu od prvog koraka u dizajniranju projekta do realizacije, što je zaista velika rijetkost u znanosti. I na Max Plancku i na Francis Crick Institutu u Londonu radim s vrhunskim znanstvenicima!
Zbog čega ste odabrali baviti se antropologijom?
Moj put u drevnu DNA je pomalo neobičan. Naime, tijekom osnovne i srednje škole redovno sam išla na natjecanja iz kemije i povijesti pa, kad je trebalo odlučiti što ću studirati, nisam se mogla odlučiti između te dvije potpuno različite tematike. Tada sam sasvim slučajno srela prijatelja koji je u to vrijeme studirao molekularnu biologiju na PMF-u u Zagrebu te mi je on predložio da studiram molekularnu biologiju i koristim metode molekularne biologije za studij ljudske povijesti. I to je bilo to, to je razlog zašto nisam završila na studiju kemije. Tad još nisam znala apsolutno ništa o drevnom DNK. Na 2. godini preddiplomskog studija molekularne biologije na PMF-u u Zagrebu sasvim sam slučajno u sklopu kolegija Genetika naišla na rad iz 1997. o neandertalskom mitohondrijskom DNK. Bila je to doslovno ljubav na prvi pogled! Od tog sam trenutka znala da je drevni DNK ono čime se želim baviti u budućnosti.
Je li pandemija poremetila vaš znanstveni rad?
Pandemija je poremetila planove! Ali imala sam tu sreću da smo većinu uzorkovanja materijala obavili prije nego što su se granice pozatvarale. U trenutku početka pandemije bila sam s grupom arheologa u Obali Bjelokosti – doslovno smo se u Europu vratili svega tri dana prije masovnih lockdownova.
Vjerujem da dolazite i u Hrvatsku. Koliko često, kontaktirate li s kolegama u domaćim znanstvenim ustanovama?
U Hrvatsku pokušavam dolaziti što češće zbog obitelji i prijatelja te se nadam se da ću se jednog dana moći vratiti u Hrvatsku i nastaviti rad na drevnom DNK. Imamo zaista odlične znanstvenike i jedinstvene fosilne uzorke te bi bilo šteta da je većina istraživanja vezana za drevni DNK ograničena na institute u inozemstvu.
Predugo mi za citat ili sto bi Ameri rekli "tl;dr", to long to read;didnt't read...al da se vratim na naslov...neandertalci su donijeli hunjavicu, tj. bastinili smo je od njih.