Stadion u Kranjčevićevoj ulici u svom, prepoznatljivom gotovo polustoljetnom obliku odlazi u povijest. Ispratila ga je u nedjelju kao domaćin Lokomotiva, solidan, stabilan i gospodski gostoljubiv zagrebački domaćin u centru grada, nasljednik Trešnjevke, Zagreba, Hrvatskog dragovoljca, Lučkog, Croatije Sesvete, Rudeša i povremeno Dinama – klubova koji su također imali svoj domicil u Kranjčevićevoj.
Svaki Zagrepčanin s nostalgijom i dozom tuge gledat će kako u prah i pepeo – ususret nadolazećoj novoj, modernoj, luksuznoj stadionskoj konstrukciji – odlazi nekadašnji mali nogometni simbol glavnoga grada. Stadion čiju je drvenu tribinu u studenom 1977. godine progutao požar, pa je godinu i pol kasnije osvanuo u novome ruhu, zauvijek će ostati kultno mjesto zagrebačkog nogometa.
Pjesnikova ulica nekada je bila dom NK Zagreb, ponosnog i prkosnog Dinamovog susjeda; nikada zaboravljenoga kluba, danas člana 4. Nogometne lige Središte Zagreb – skupine A, kluba koji je Dinamu i Hajduku 2002. godine prvi bio preoteo šampionsko žezlo, kluba iz Kranjčevićeve ulice kojega su s klupe vodila čak šestorica izbornika (Jerković, Marković, Barić, Kranjčar, Blažević i Štimac) i jedna Zlatna kopačka (Skoblar), kluba za koga su igrali nacionalni nogometni heroji Prosinečki, Olić, Mandžukić, Livaković, ali i ljubimci zagrebačke publike šezdesetih i sedamdesetih godina, Wacha, Bubanj, Dračić, Antolić, Lipovac, Rukljač, Smolek, Močibob...
Na stadionu u Kranjčevićevoj ulici 1987. godine igrane su utakmice nogometnoga turnira na Univerzijadi, u svibnju 1991. godine – u predvečerje Domovinskog rata – on je bio poprište povijesnog, prvog postrojavanja Zbora narodne garde, jednom je ondje nastupila i hrvatska reprezentacija, u prijateljskoj utakmici 1996. godine protiv Južne Koreje, kada je Vlaović zabio hat-trick...
Nekada je NK Zagreb bio toliko jak, ugledan i moćan da je u prijateljskim utakmicama u svom hramu u Kranjčevićevoj ulici bio domaćin Marseilleu (i pobijedio ga s 2:0), u kolovozu 1992. na otvorenju sezone na kraju koje će Marseille postati europski prvak, te Portu predvođenim slavnim trenerom Ivićem (1:1) u ljeto 1993. godine.
Ta i takva "Kranjčevićeva" sa svim svojim junacima i uspomenama uskoro počinje sustavno nestajati s lica zemlje. Ovdje, u središtu metropole, na području između Tratinske ulice na jugu, stotinjak metara zapadnije od Cibonina tornja i podno bivšeg "Intercontija", počinje nova era zagrebačkog i hrvatskog nogometa. Novi stadion u Kranjčevićevoj ulici bit će kapaciteta 11.163 mjesta, zadovoljavat će uvjete 4. kategorije Uefe (za Ligu prvaka, Europsku ligu i Konferencijska ligu), i trebao bi niknuti u roku od 18 mjeseci. Najveći je to sportski infrastrukturni projekt u Zagrebu od izgradnje Arene Zagreb, ali i prva gradnja nogometnog stadiona u glavnom gradu još od 1987. godine kada su Velika Gorica, Samobor i Zaprešić – tada u sastavu Grada Zagreba – dobili stadione za Univerzijadu.
Povijesno značenje ove gradnje je i u tome što je ona uvertira u nešto što Zagreb čeka još od 1969. godine – kada je izgradnjom južne tribine stadion u Maksimiru bio zaokružen gledalištem sa sve četiri strane svijeta; naime, nova Kranjčevićeva nagovještava i novi Maksimir – što je ambicija koja čini se poprima sve ozbiljnije razmjere.
No, kako kažu naši ljudi – živi bili pa vidjeli. A sumnjičavi kakvi jesmo, povjerovat ćemo tek kada cijela "Kranjča" doista postane gradilište.
Otvori KEKS Pay
Šta to znači nostalgija za ovom ruševinom. Umjesto da svi budu sretni ako bude novi stadion mi stalno plačemo za nekim ruinama koje su dio prošlosti, povijesti ili čega već. Kao na primjeru zgrada u centru, ne dirajte moju straćaru, a kad dođe potres onda neka mi država to obnovi jer sam sentimentalno vezan za tu lokaciju. Moš si mislit. Tko je meni poklonio lipu da stanujem tamo gdje stanujem. Hoću novi stadion i ne zanima me prošlost