Drugu godinu zaredom hrvatski rukometaši doživjeli su veličanstven doček na središnjem zagrebačkom trgu. More ljudi, pjesma koja se nije gasila, zastave u zraku i osmijesi koji su govorili više od riječi. Trg je još jednom disao kao jedno, slaveći momčad koja je ponovno ostavila srce na parketu. Nakon emotivne erupcije na otvorenom, slavlje se preselilo u hotel Westin, gdje je fešta dobila intimniju, ali ništa manje snažnu notu.
Umorni smo od lani
Dečki su bili umorni, iscrpljeni, neki i vidno načeti virozama, ali energija koju su dobili od tisuća navijača nosila ih je dalje. Umor je nestajao u zagrljajima, pjesmi i osjećaju ponosa zbog još jedne medalje oko vrata.
– Još se nismo ni oporavili od lanjskog dočeka, a sada sve ispočetka – rekao je Filip Glavaš, uz osmijeh koji je govorio koliko mu sve to znači. – Istina, iscrpljeni smo od dočeka, ali nema problema da to ponovimo i u veljači sljedeće godine. Idemo po treću uzastopnu medalju, zašto ne? Samo da budemo svi zdravi, jer ova generacija ima potencijal za velike stvari.
Koji je doček bio bolji – lanjski ili ovaj sadašnji?
– Teško je uopće uspoređivati. Rekao bih da su oba bila podjednako posebna – iskreno je odgovorio Glavaš. – Moram zahvaliti svim ljudima koji su došli na Trg, a došli su u zaista velikom broju. To je dokaz koliko nas cijene, koliko poštuju naše rezultate, naš trud, odricanje i borbu. Kad vidiš toliki broj ljudi koji te dočekuje raširenih ruku, shvatiš za koga i zašto igraš. Još jednom, od srca – hvala svima.
Završnica utakmice bila je dramatična, a jedan trenutak mogao je promijeniti sve.
– Uh, dobro je da je sve završilo kako treba – priznao je Glavaš. – Znam da sam se iskupio pogotkom za konačnu pobjedu. Kad smo poveli 34:32, osjetili smo da je gotovo. Islanđani jednostavno nisu imali vremena za povratak.
Slavlje se nastavilo i za večerom, uz pjesmu i opuštenu atmosferu. Poseban trenutak večeri priredio je izbornik Dagur Sigurðsson, koji je uzeo gitaru i zapjevao "Dalmatinac sam".
– Možda je neke iznenadio, ali mene nije – nasmijao se Glavaš. – Ranije smo često razgovarali o glazbi, obojica volimo rock'n'roll i znao sam da svira gitaru. Svaka mu čast. Ne znam bi li se ijedan strani izbornik ovako uklopio među nas, kao da je oduvijek dio ove priče.
Unatoč euforiji, slavlje nije potrajalo do jutra. Tijelo je tražilo svoje.
– Nismo se dugo zadržali. Jako smo umorni, mnogi još imaju virozu, nekima je na dan dočeka bilo stvarno loše – otkrio je Glavaš. – Marko Mamić silno je želio doći, ali jednostavno se nije mogao ustati iz kreveta. Sreća pa zna kako to izgleda, bio je ovdje prošle godine.
Slavlju, ipak, još nije kraj.
– Slijede dočeci po gradovima. Za mene i Načinovića to će biti Rijeka – rekao je Glavaš, svjestan da će emocije tek ponovno kulminirati.
A odmora? Tek toliko da se udahne.
– Izborio sam se da dođem u petak ujutro na treninge – zaključio je, uz osmijeh koji jasno govori da se ovakvi trenuci ne zaboravljaju, bez obzira na umor.
Trg bana Jelačića još jednom je postao srce hrvatskog rukometa. Tisuće navijača, pjesma koja se slijevala s balkona i ulica, more zastava i baklji – Zagreb je dočekao svoje brončane junake onako kako samo on zna: glasno, emotivno i bez zadrške.
– Kad vidiš ovoliko ljudi na Trgu, shvatiš zašto sve ovo radiš. Bilo je teško, bilo je ozljeda, umora, ali ovakvi trenuci brišu sve. Ovo ostaje za cijeli život – rekao je Lučin, dodavši kako ova generacija "nije još rekla zadnju riječ".
Posebno emotivan bio je David Mandić, koji je na parketu prošao pravu ratničku bitku.
– Tukli su nas, nije bilo lako, ali mi ne znamo drukčije. Ostavili smo srce na terenu, a narod je to prepoznao. Ovakav doček da ti snagu da ideš još jače dalje. Ako treba, opet ćemo kroza zid.
Ajmo ovo ponoviti...
Zlatko Raužan, jedan od debitanta u ovoj medaljaškoj generaciji, prvi je put stao na pozornicu pred morem ljudi i prvi put u životu do kraja osjetio što znači doček hrvatskih rukometaša. Reflektori, buka, pjesma, tisuće glasova i crveno-bijeli kvadratići svuda oko njega – prizor koji se ne zaboravlja.
– Ne znam što bih rekao… Neopisivo je. Stvarno. Po prirodi sam jako sramežljiv i ovo je za mene bio ogroman izlazak iz zone komfora. Nikada nisam bio netko tko stoji pred kamerama i mikrofonima. Na parketu sam potpuno drukčiji – tamo nemam straha, tamo sam svoj, koncentriran i miran – priznao je Raužan, još uvijek pod snažnim dojmom.
A fešta? Ona je, kao i uvijek kad se osvoji medalja, izbrisala sav umor.
– Kad osvojiš medalju, nestanu bolovi, nestane iscrpljenost, nestane sve ono što te mučilo danima. Ostane samo radost. Pjevali smo, grlili se, smijali, slavili… Bilo nam je toliko dobro da smo već tada rekli – ajmo ovo ponoviti i dogodine. Jedva čekam – rekao je s osmijehom.
Emocije nisu stale na Trgu. Raužana je dan kasnije dočekalo i rodno mjesto.
– Dominik i ja smo iz Brckovljana pa su nam ljudi odlučili prirediti malu feštu. To me stvarno dirnulo. Takve stvari ti pokažu koliko ljudima značiš i koliko žive s nama svaki pogodak, svaku obranu – istaknuo je.
Nakon dana punih emocija, buke i slavlja, slijedi ono najjednostavnije, ali i najpotrebnije – odmor.
– Jedva čekam malo predahnuti. Turnir je bio brutalan, fizički i psihički. Srećom, trener Igor Vori dao mi je slobodno čak do ponedjeljka. To zlata vrijedi – zaključio je Raužan.
Otvori KEKS Pay
