Na današnji dan prije 16 godina u 57. godini života preminuo je Mato Došen, jedan od naših najpoznatijih glazbenih producenata. Uzrok smrti bio je srčani udar, a tuga je bila tim veća jer se Došen samo dvije godine ranije vratio iz Španjolske i s punim entuzijazmom ponovno zaronio u posao koji je volio najviše na svijetu. Njegov odlazak bio je obavijen nevjerojatnom simbolikom koja i danas izaziva trnce: samo dan prije smrti, legendarni producent završio je posljednju pjesmu na povratničkom albumu svog dragog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Miše Kovača, "Ne tražim istinu".
Nadimak "stroj za pravljenje novca", koji su mu kolege nadjenuli tijekom osamdesetih, Došen nije dobio slučajno. U tridesetak godina karijere, albumi na kojima je radio kao aranžer i producent prodani su u više od dvadeset milijuna primjeraka, što je brojka koja je i danas nedostižna. U jeku popularnosti, godišnje je radio na petnaestak izdanja koja su dosezala ukupnu nakladu od dva milijuna prodanih ploča. Njegov najveći komercijalni trijumf bila je pjesma "Džuli", s kojom je Danijel Popović osvojio četvrto mjesto na Euroviziji 1983. godine. Ploča je prodana u više od milijun primjeraka, dok je cijeli album "Bio sam naivan" dosegnuo nakladu od impresivnih 717.166 primjeraka, zacementiravši Došenov status glazbenog maga koji sve što dotakne pretvara u zlato.
No, njegov utjecaj bio je daleko dublji od samih brojki. Mac, kako su ga prijatelji od milja zvali, bio je arhitekt zvuka koji je obilježio cijelo jedno desetljeće. Prepoznatljiv po toplijem sintetičkom zvuku i raskošnim, gotovo baroknim aranžmanima, uveo je svjetske produkcijske standarde na domaću scenu. Surađivao je s apsolutno svim zvijezdama tog vremena, a popis imena je impresivan: Mate Mišo Kovač, Neda Ukraden, Magazin, Tomislav Ivčić, Zlatko Pejaković, Meri Cetinić, Doris Dragović, Arsen Dedić, Prljavo kazalište i Tony Cetinski samo su neki od njih. Upravo je on stajao iza prepoznatljivog zvuka pjesama kao što su "Ako me ostaviš", "Dalmacija u mom oku", "Ti si pjesma moje duše", "Sve bi seke ljubile mornare", "Poljubi zemlju" i "Put putujem". Sudjelovao je u nastanku više od stotinu albuma i aranžirao preko dvjesto pedeset pjesama koje su danas dio kolektivne memorije.
Iako je njegov put započeo klasičnom glazbenom naobrazbom i diplomom na Muzičkoj akademiji, presudan trenutak dogodio se za njegov dvanaesti rođendan. Ploče Raya Charlesa i Sama Cooka, koje je dobio na poklon iz Amerike, potpuno su mu promijenile percepciju glazbe. "Prvi put sam čuo da se klavir može svirati na neki drugi način", izjavio je jednom prilikom. Ta spoznaja odvela ga je u rock vode. Godine 1972. osniva grupu Hobo, s kojom je tri godine kasnije bio predgrupa legendarnom Deep Purpleu na koncertu u Zagrebu, a potom i grupu Izazov. Ipak, ubrzo je shvatio da je njegova prava strast rad u studiju, gdje je mogao u potpunosti oblikovati zvuk i stvarati magiju koja je desetljećima vladala radijskim eterom.
Na vrhuncu slave, 1988. godine, Mato Došen donosi neočekivanu odluku. Sa suprugom Vesnom Srečković seli se u španjolsku Marbellu, gdje otvara vlastiti glazbeni studio i noćni klub. Iako je povremeno surađivao s hrvatskim glazbenicima, dvadeset godina bio je uglavnom izvan epicentra domaće scene. Međutim, ljubav prema glazbi i stvaranju bila je jača od svega, pa se 2008. vraća u Hrvatsku. Njegov povratak kolege su dočekali s oduševljenjem, a on se odmah bacio na posao, intenzivno radeći na albumu s Mišom Kovačem, projektom koji je, nažalost, postao njegov posljednji.
Nakon iznenadne smrti, kolege su ga se prisjećali ne samo kao genijalnog aranžera i producenta, već i kao iznimno toplog i dragog čovjeka s osmijehom za svakoga. Njegov doprinos hrvatskoj glazbi prepoznat je i službeno kada mu je 2010. godine posthumno dodijeljena diskografska nagrada Porin za životno djelo.
Došena se na Facebooku prisjetio i nekadašnji direktor i glavni urednik Jugotona Siniša Škarica, koji je biranim riječima pisao o njemu. "Rođen u Zagrebu, 25. lipnja 1953., zarana, već u četvrtoj godini susreće se s glasovirom i nastavlja s prvim tinejdžerskim bendovima 60-ih, usporednim studijem glazbe i sociologije (što je i diplomirao) do Hoba i Izazova, sastava koje je utemeljio tijekom 70-ih i s kojima je ostvario svoje premijerne autorske ploče. Nemirna duha, izraziti individualist, po povratku iz vojske, na samom pragu osamdesetih, Mato prelaskom svog Rubikona ulazi u sudbinske prostore tonskih studija. Postat će to njegov životni ambijent iz kojeg će izlaziti tek toliko da na kraju svake godine ponese lovorov vijenac pobjednika koji je iskovao svoje ploče isključivo s atribucijama plemenitih kovina! I tako, do konca 80-ih, utisnuvši nedvojbeno svoj trademark na cjelokupnu pop produkciju jedne nevjerojatne diskografske dekade. Ambijent s kojim je srastao do te mjere da je i sam postao sinonimom studijskog inventara, uzimao je danak u privatnom životu. (Dok je tumačio: "mene je to opsjelo, uživam u tomu", njegovi prijatelji i poslovni partneri Heg, Truli, Zrinko, Jugoton i na koncu obitelj, čekali su na svoj red.) Zaključio je: treba stati! Simbolično, "Devedesetom" i Prljavim kazalištem, a posljednji pozdrav iz španjolske Marbelle, koju je do tada već godinama sanjao, poslao je s porukom uz Ivčićevu "Stop the War in Croatia".
Nestao je taj pionir novih studijskih tehnologija, novog sounda, čija je sintetika bila topla, aranžman barokni. Nestao je iz našega vidokruga i mogli smo ga čuti jedino u nostalgičnim osvrtima na desetljeće koje tako često slavimo kao zlatno vinilno doba. Činilo se da je Mac kao personifikacija romantičnoga trojstva: fanatika popa, enfant terribla i bon vivana, odlaskom u opjevane andaluzijske noći konačno našao svoj mir. Predobro je zvučalo da bi trajalo! Istodobno, čini se da je predugo trajalo i za one koji ga pamte iz njegovih dana ponosa i slave, a kako ne bi za nove naraštaje što ih prečesto muče sindromi ignorancije i neznanja! Tako se nakon gotovo dva desetljeća vratio tiho i neprimjetno. Bez medijske pompe, živio je među nama i radio ono što je oduvijek najbolje znao. I onda, odlučio je pomoći jednom od svojih najzahvalnijih suradnika, legendarnom Miši Kovaču da osvježi neka od općih mjesta naše diskobiografije. Sudbina se poigrala, trebala je to biti zadnja Mišina ploča, a postala je posljednjom njegovom", napisao je Škarica.
Otvori KEKS Pay
Stroj za pravljenje novaca,pa naizvodim vam se ljubavi s vašim majkama zbog tog ,klošari židovski