Novinari, pa i oni iz crnih kronika, nasjeli su na spin kako nova
odredba o tajnosti istrage od 1. siječnja nameće pitanje opstojnosti
crnih kronika. Na to se u Globusu s osvrtom pod naslovom “Zakon o
tajnosti istrage ne ukida crnu kroniku” nadovezao prof. dr. sc. Petar
Veić zaključujući: “Teško se oteti dojmu da je fama o ‘ukidanju crne
kronike’ posljedica neznanja, ili nerazumijevanja, a možda nečeg
trećeg”.
Prof. Veić piše kako se ništa nije promijenilo i da se ne uvodi
cenzura, nego, štoviše, potiče razvoj istinskog istraživačkog
novinarstva. Samo što se ne može izvještavati o radnjama u istrazi jer
to “nema smisla”.
Uistinu je poticajno istraživati o događaju o kojem vam svi akteri –
pod prijetnjom zatvora – ništa ne smiju reći. Iako i te kako ima smisla
izvještavati o istražnim spletkama, propustima, neznanjima, zakulisnim
igrama, državnim zavjerama..., naravno da je bitna novina da se o tim
nepredvidivim manipulacijama u istrazi mora šutjeti.
Dakle, riječ je o funkcioniranju pravne države i žalosno je da to nije
prepoznato ni u stručnoj javnosti! A potpuno je nevažno i promašeno
odredbe o tajnosti istrage dovoditi u vezu s funkcioniranjem crnih
kronika, jer te rubrike same po sebi ne mogu biti bitnije od društvenog
interesa borbe protiv kriminala. Ako bi to podiglo učinkovitost pravne
države – ukinimo ih.
Ali, notoran je obrnuti uzročno-posljedični niz i kao što je za svaki
segment društvenog života nužna kontrola javnosti, nužna je i u
pravosuđu, posebice ovakvom kao što je naše.
Čak i u slučaju najcrnje verzije tumačenja dosega novih odredaba to ne
bi ukinulo crne kronike. Nastala bi samo crna rupa u izvještavanju,
odnosno mediji bi iscrpno o događaju izvještavali s vremenskim odmakom,
kad slučaj dođe u fazu optuženja ili sudske rasprave.
No, više nego dvojbena je teza da se odredbe o čuvanju tajnosti istrage
odnose i na novinare jer zakon kaže da su sve osobe dužne kao tajnu
čuvati činjenice i podatke “koje su tom prilikom doznale”, pri čemu se
misli na istragu, te da će “tijelo koje poduzima radnju” sve osobe
upozoriti da je odavanje tajne kazneno djelo.
Prema tome, upitno je može li se ta odredba odnositi i na osobe koje za
tajnu nisu doznale u istrazi te koje “tijelo” nije upozorilo na obvezu
čuvanja tajne.
Da je zakonodavac mislio baš na sve osobe, pa i na novinare, onda bi to
tako i formulirao. Kad bi se pak pitijevska odredba odnosila i na
novinare, kako bismo zabranu objavljivanja bilo čega iz istrage
drugačije nazvali nego – cenzurom! U svakom slučaju, kakva korist od
navodne slobode izvještavanja kad svim akterima događaja, pa prema tome
i istrage, prijeti zatvor ako bilo što kažu – i to bez izuzetka, čak i
po okončanju istrage.
Zatvorske kazne prijete čak i kad postoji nedvojbeni društveni interes
da se tajna objavi, ili čak i u slučaju kad to nikomu ne šteti, a
osumnjičenik ili žrtva imali bi satisfakciju. Zašto, ako se sloboda
govora i medija kao ustavne kategorije mogu ograničavati samo iznimno?
POLEMIKA
