Vrsna reporterka Slavica Babić, nekad s prezimenom Matković, uskočila je u ljetnoj shemi u Vijesti i Podnevni dnevnik Hrvatske televizije, ljepša nego ikad. Smijući se, skromno kaže kako ne misli da ju je majčinstvo proljepšalo, ali priznaje da joj je postalo neizmjerna radost u životu. Unatoč jednogodišnjem sinu, tvrdi Slavica, energije za posao ima isto onoliko koliko je imala prije, ako ne i više. Spremna je od jeseni uhvatiti stari ritam i vratiti se reporterskom poslu.
EKRAN: Ako se od jeseni vraćate starom reporterskom poslu, znači li to da vas više nećemo gledati kako uređujete dnevne vijesti ili Podnevni dnevnik? Hoćete li opet raditi sjajne reportaže u paru sa Sinišom Kovačićem?
- Hoću li to raditi ili ne, ovisi o željama i volji mojih urednika. Iskreno, nadam se da ću raditi i to, premda se želim vratiti i reporterskom poslu. Sad imam priliku organizirati čuvanje djeteta, pa će moj sin od jeseni u vrtić. Inače, osobno mislim da sam još premlada da se zatvorim samo u desk.
EKRAN: Je li veća odgovornost uređivati informativnu emisiju ili raditi priloge i reportaže za nju?
- Odgovornost je jednaka. Mi, novinari, smo ljudi poput svih ostalih - radimo i katkad pogriješimo. Svaki dan smo u tom poslu i najnormalnije je da se može dogoditi da nešto previdimo ili loše procijenimo. U svakom slučaju nisam od onih koji se naslađuju pogreškama kolega.
EKRAN: Čujem da vas kolege zadirkuju da vam je jedini porok - cigareta. Štoviše, neki vas zovu - penzionerkom...
- Ma to me Siniša zove penzionerkom jer nisam osoba za kasne izlaske i noćne provode. Siniša i ja nismo samo kolege nego i prijatelji. Zato me i zeza da sam se ulijenila i da me nigdje nema. Ali, nekako nisam više za to. Draže mi je s posla doći kući, poigrati se sa sinom i provesti mirnu obiteljsku večer. Imam previše dnevnih obveza da bih "ružila" noću. To naravno ne znači da ću odbiti svaki večernji izlazak. Ali mora biti u razumno vrijeme. Meni se već iza 23 sata spava.
EKRAN: Kako se vaš suprug, koji nije iz novinarske branše, nosi s vašim poslovnim obvezama i radnim vremenom bez određenog trajanja?
- Imam sreću ili nesreću da ni Krešo, moj suprug, nema određeno radno vrijeme. Tako smo oduvijek bili spremni tu činjenicu prihvatiti kod onog drugog i to si međusobno toleriramo. Zbog našeg radnog vremena ispašta jedino baka-servis, odnosno naše mame koje u tom slučaju moraju produljeno čuvati Frana. Zasad ih to još veseli, a mi bez njih ne bismo mogli funkcionirati. Činilo nam se da je prerano da Frana već sad pošaljemo u jaslice, a dadilje su za naš životni standard još uvijek preskupe.
EKRAN: Kad smo dogovarali razgovor, automatski sam telefonom tražila Slavicu Matković, premda ste u Vijestima i Podnevnom dnevniku uredno potpisani suprugovim prezimenom. Vaša kolegica Nensi Blažević također je svoje zamijenila muževim za razliku od nekih drugih koje su svojem pridodale i muževo prezime. Nije li ovo drugo praktičnije?
- Koje će prezime nositi žena, stvar je dogovora dvoje ljudi koji se vjenčaju. Ja sam odabrala muževo, premda možda jest praktičnije samo muževo pridodati svom. Uposlu, kad kontaktiram kolege iz dopisništva ili neke sugovornike, često upotrijebim i djevojačko prezime e da bi se ljudi sjetili s kim pričaju i što ja hoću od njih. Moje novo prezime im još nije ušlo u uho.
EKRAN: Mnoge novinarke imaju djecu i obitelj i usklađuju jedno i drugo. Koliko vama vremena ostaje uz zahtjevan posao vremena za hobije ili stvari koje vas osobno vesele?
- Kad bih htjela našla bih vremena za sve. Ali, malo sam se opustila i zapustila što se toga tiče. Sad mi je dosta otići na posao, vratiti se kući, poigrati se sa sinom, a drugi dan isto ispočetka. No, kad bih baš imala želju, otišla bih na fitness, što planiram već tri mjeseca, a nikako da realiziram. Otići na kavu s prijateljicama, ili s njima uvečer izaći, isto mi ne bi bio nikakav problem jer i tata obožava provesti vrijeme sa sinom. Ali, ne da mi se!
EKRAN: Hoćete li možda pri izboru vrtića, pa kasnije i škole, tražiti savjet od kolega koji prate školstvo?
- Ne, nipošto. Ne treba probleme rješavati kolegama, vezama i poznanstvima. Kako se ostali roditelji snalaze, tako ćemo se i mi snaći.
EKRAN: Nije vam, dakle, drago kad vas prepoznaju, recimo, na ulici?
- To nisam rekla. Iako, budimo realni, ne trče mi ljudi ususret da bi se pozdravili sa mnom. Uostalom, iz kuće izlazim s kosom povezanom u rep ili pundžu, bez šminke i u trenirci. Ponekad me netko prepozna, i to nisu bila neugodna iskustva. Ako me prepoznaju u trgovini ili u banci, katkad izbjegnem dugotrajno čekanje. Bila bi laž kad bih rekla da mi to ne godi.
Možda mi se život previše vrti oko Frana
EKRAN: U jednom ste intervjuu izjavili da kad ste zaljubljeni sretni ste i dobro raspoloženi. Ima li dijete kakve veze s vašim izgledom, srećom i raspoloženjem i energijom?
- Dijete je još veća radost. Možda se moj život trenutačno malo previše vrti oko Frana. Sad ima godinu i dva tjedna i rođendan smo proslavili na moru. Ali on mi je stvarno velika sreća i veselje. Ima dana kad dođem nervozna s posla, neraspoložena, a on mi uljepša dan nekom svojom izmišljotinicom ili glupošću. Već sam navikla i na njegovu cendravost, rano buđenje i loše raspoloženje. Zapravo, Fran i ja se jako dobro slažemo. Energije sam imala i prije djeteta, ali sad se možda u meni probudila želja za osiguravanjem egzistencije, za boljom budućnošću baš zbog njega.
Otvori KEKS Pay
