S glumcem međunarodne slave, ali i pjevačem i autorom nekoliko knjiga Radom Šerbedžijom obavili smo ekskluzivni intervju u Fažani, na samom početku ovoljetne sezone kazališta Ulysses, kada je koncertom na kojem je gostovao Vlado Kreslin otvorio osamnaestu sezonu na Brijunima.
Bio je gostoljubiv, strpljiv i opušten. Nije požurivao ni fotoreportera iako ga je nakon ovog razgovora čekao dvosatni nastup u tvrđavi Minor na Malom Brijunu, kao što se nije propustio pozdraviti s brojnim poznanicima iz Fažane. Jer Rade Šerbedžija u Istri uživa zvjezdani status.
Ovoljetno izdanje kazalište Ulysses osamnaesto je po redu. Sada ste punoljetni? Apsolutno punoljetni. Donosi li vam ta obljetnica sigurnost?
Kažu da se teatar ostvaruje sedam godina, da je sedam godina potrebno da se uspješno kazalište stabilizira i postane prepoznatljivo. Mi smo dvaput premašili taj broj što je velika stvar za privatni teatar koji je počeo ni od čega i s minimalnim donacijama. Počeli smo s Tatjanom Aćimović...
Koja je bila producentica?
Da. Tu je bio i njezin brat Dejan i moj prijatelj Borislav Vujčić koji je sve i pokrenuo. On je 2001. godine predložio da pokrenemo kazalište negdje u Hrvatskoj, a ja sam predložio Brijune.
Kako ste došli na tu ideju?
Kada sam došao snimati film 1999. s Dejanom Aćimovićem u Istru, ljudi su me toplo dočekali i nagovarali me da dođem ovdje živjeti i da napravim teatar. Ja sam kurtoazno odgovorio “da”. To se odigralo u kavani Betiga iznad Barbarige. Bili su tu i čelnici grada Vodnjana koji su mi pokazivali Vodnjan, napuštene vojarne na obali i odveli me na tvrđavu Minor na Brijunima. Kada sam došao na tvrđavu, ondje su bili Ivica i Milka, moji Slavonci. Brinuli su se o tvrđavi. Hodao sam po Minoru kao luđak i u sebi govorio Hamletov monolog.
Kako ste došli do “Kralja Leara”, vaše prve premijere?
U tome remek-djelu postoje pitanja i odgovori na koje su dužni odgovoriti umjetnici koji žele kreirati suvremeni teatar. Imali smo sreće što su nam odgovorni ljudi odobrili da ovdje napravimo teatar. Na inicijativu premijera Ivice Račana u Viktoru Lencu napravili su nam tribine.
To je bio vaš povratak na hrvatsku kazališnu scenu. Jeste li svih ovih godina dobili ponudu za angažman u nekom repertoarnom hrvatskog kazališta?
Nisam tada dobivao nikakve ponude. Konačno, ja više nisam ni bio hrvatski kazališni glumac. Godine 1991. prestalo je moje članstvo u HDDU-u. Razlog je navodno bio taj što više od tri mjeseca nisam igrao predstavu u Hrvatskoj, što nije bila istina, ali nisam se htio svađati. To je bilo takvo vrijeme. Samo su me pozvali da đođem po svoje dokumente i to sam učinio u lipnju 1991.
Jesu li vas poslije zvali da se vratite?
Nikada, nitko. A ja nisam htio tražiti razlog da budem njihov član kad sam član Američkog i Engleskog udruženja glumaca. I član američke Filmske akademije. Shvatio sam da je to kraj moje glumačke kazališne karijere u Hrvatskoj. I bio je kraj. Ne mogu se više zamisliti u repertoarnom kazalištu. Ne zbog politike i svega što se o meni pričalo i pisalo, nego zbog mog položaja. Postao sam traženi filmski glumac u svijetu. I moram biti u mogućnosti na poziv otputovati bilo kamo. Zato sam i živio devet godina u Londonu i devet godina u SAD-u. Čak sam i na Brijunima jedno ljeto preskočio Leara.
Sad ste kulturni poduzetnik. Imate svoje kazalište, angažirate glumce koje morate platiti.
Ja sam nominalni vlasnik kazališta koji nema pojma o tome kako sve to ide. Od druge godine Duško Ljuština pomaže mi da sve bude kako treba. On to radi volonterski, kao što Lenka i ja ovih osamnaest godina nismo primili nijednu kunu. U boljim vremenima i dodavali smo.
Je li neka vaša predstava ikad bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta?
Nikad! Po nekima iz establišmenta hrvatskog kazališta mi ne postojimo kao ozbiljno kazalište. Neki od naših glumaca bili su nominirani, poput Katarine Bistrović Darvaš i Ozrena Grabarića. No postali smo prepoznati od ljudi koji vode Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto pa su nas samoinicijativno zvali. Imali smo velike uspjehe s Antigonom, Kraljom Learom, Pijanom noći 1918... Jako mi je drago što u zadnje vrijeme odlično surađujemo s Dubravkom Vrgoč i Ivicom Buljanom iz HNK Zagreb. Jedino u toj varijanti razmišljam o mogućoj koprodukciji s Dubravkom Vrgoč i Buljanom u HNK.
Tada biste imali premijeru u zagrebačkom HNK?
Takva suradnja veselila bi me jer obožavam pozornicu HNK Zagreb. To je jedna od najdivnijih pozornica. Nije istina da nije akustična. Nikada nisam imao problema, u Kiklopu, Peer Gyntu i Richardu III.
Štrecne li vas pomisao na pozornicu Gavelle?
Ne. Ja sam bio stipendist Gavelle i igrao sam neke uloge tamo, ali pamtim jedino ulogu Leonea Glembaya u Večekovoj predstavi. Prije toga glumio sam Edgara i Ludu u Spaićevu Kralju Learu. Ali HNK je meni kao mladom glumcu bio iznimno važan. Radio sam sa Spaićem, Horea Popescuom i Božidarom Violićem.
Ove ste godine u Americi snimali seriju?
Serija “Strange Angel” prikazuje se od lipnja. Snimljena je prema istinitoj priči o Jacku Parsonsu koji je sanjao o tome da napravi raketu koja će letjeti na Mjesec. Serija počinje 1938. uoči Drugog svjetskog rata. Parsons je prilično problematičan lik, zanimao ga je i okultizam. I privatni život bio mu je zanimljiv i uzbudljiv.
Koju ulogu igrate?
Bavim se raketama, glavni sam profesor u Pasadeni, židovskog podrijetla, pozitivac, ali nije to glavna uloga. Vjerojatno ću raditi još dvije sezone serije. Od siječnja do lipnja ću snimati seriju u SAD-u.
Odgovara li vam američka pauza?
O da. Naučio sam se živjeti u Los Angelesu koji mi je danas ono što mi je nekada bio Zagreb ili Rijeka u kojoj živim sedam godina.
Predstoji vam nagrada na festivalu u Paliću, a onda i Motovunu za pedeset godina na filmu. Motovunsku primate s Mustafom Nadarevićem?
S njim sam počeo živjeti umjetnički život.
Bili ste i cimeri?
Dvije godine.
Kako to da niste bili u domu?
On je bio u domu. Kod njega i kod Vinka Viskića sam bio i ilegalac jer sam zbog nekih razloga bio izbačen sa Save.
Nećemo o razlozima?
Nećemo. Kod njih smo ilegalci bili Stevo Krnjaić i ja. Bila je velika gužva, a onda smo Mustafa i ja otišli u stan u Derenčinovoj ulici. Jako smo se dobro slagali, a poslije se razdvojili. On je božanstven glumac i čovjek, iako mi je napravio jednu nemoguću stvar. U Zagreb sam došao sa gipsy gitarom na kojoj sam svirao, a on je od nje napravio noćnu svjetiljku...
U knjizi “Poslije kiše” spominjete poznanstvo sa Andrejem Plenkovićem?
Bio sam pozvan na proslavu Dana državnosti. Tada još nije postao premijer, ali bio je predsjednik HDZ-a. Čestitao mi je na uspjesima i rekao da ima još jedan razlog da mi se zahvali: Kada sam imao trinaest godina išao sam na košarkaške treninge s vašim sinom, a vi ste me vozili na trening i natrag i uvijek mi plaćali sok, rekao mi je Plenković.
Knjigu “Poslije kiše” završili ste oproštajem od oca koji je u umro krajem prošle godine. Koliko vam nedostaje?
Zadnjih trideset stranica knjige i priča o mome ocu možda su i najbolje što sam napisao u prozi. Pisanje je moja duboka strast koja je bila potisnuta, a postojala je i prije glume. Pisao sam od trinaeste godine i mnogo čitao. Tetka Ljubica, knjižničarka u Vinkovcima rekla je da sam apsolutni rekorder po pročitanim knjigama.
Što vas je uvuklo u glumu?
Uvukli su me Ivo Fici, Vanja Drach i Nada Subotić. S njima sam recitirao poeziju kao gimnazijalac u Vinkovcima. Dobro sam recitirao poeziju, pa je Drach rekao Ficiju: “Uh, Ficko, jel’ nas ovaj mali sredio”. Onda su mi Nada i Vanja rekli da moram na Akademiju.
Dođe li vam da snimite album s poezijom, koju ste briljantno govorili kao i Zlatko Crnković, Ćurdo..?
Zlatko je bio božanstven. Ćurdo je govorio na svoj način i on za mene najbolji. Ja sam je govorio najglumačkije.
Ljudi misle da ste vi napisali “Ne daj se, Ines”?
Ljudi vežu pjesmu uz onoga tko je interpretira. Ali to je Arsenova divna pjesma.
Što je s vašim glumačkim studijem u Rijeci?
I Lenka i ja smo prekinuli. Bio je tu divan bivši rektor Lučin. Snježana Prijić, nova rektorica, divna je osoba. Ali radili smo u malim prostorijama gdje je akustika slaba. Obećavano mi da će za dvije godine napraviti Studentski kulturni centar, trebali smo imati pozornicu kao ZKM, ali ništa od toga.
Hoće li vas sada pozvati na zagrebačku Akademiju?
Ne bih ja to prihvatio. Ovo je bio moj i Lenkin pokušaj da u Rijeci napravimo nešto lijepo. Naši studenti igraju predstave, osvajaju nagrade. A Grad Rijeka i ministar kulture nisu se potrudili oko studija.
Što je s nogometom?
Ja sam nogometaš. To mi je isto jedna od velikih strasti.
Igrali ste i sa Zlatkom Vitezom?
Dobro, Zlatko je najveći zaljubljenik, ali ja sam igrao ozbiljan nogomet. Igrao sam za Tiffany profesionalno. Bili smo jedna od najboljih malonogometnih ekipa u Jugoslaviji. Igrao sam i za veterane Slobode iz Podsuseda. Bili smo dva puta prvaci zagrebačke lige. Dobro sam igrao nogomet. Prognozirao sam jedan nula za Hrvatsku s Englezima. A Pero Močibob je prognozirao dva jedan. S njime sam na najljepši način otkrivao tajne našega Zagreba, prijateljevao i igrao nogomet.
Tko vam je najdraži igrač hrvatske reprezentacije?
Modrić je genijalan u dodavanju. Meni je Mandžukić heroj. On zabije kad treba, a toliko bespoštedno ide u duele, vraća se natrag, pretrči jako puno. Neviđen je. Pogledajte kako je zaslugom i talentom ovih mladih ljudi život postao ljepši. Razmišljam kako bismo to u našim životima na ovim prostorima mogli slijediti u smislu da se iskorijene ideje negativnosti i prizemne energije koje nas vuku u blato. Pogledajte kako su svi ljudi sretni, lijepi, dobri i spremni na praštanje i razumijevanje različitosti. To je nešto čemu bismo trebali težiti. Takvom zanosu.
To je čisti Ujević?
Čisti Ujević. Pobratimstvo lica u svemiru. Da budemo bolji ljudi.
Vidim da se ekipa “oporavlja” od šokova! Partija u rasulu, srebreni nogometaši, heroji nacije pjevaju sa “fašistom”, Macan dobio pedalu! Nije im lako?!