Četvrtak je, 30. svibnja 1991. On je potpredsjednik HDZ-a BiH, ministar vjera u Vladi Bosne i Hercegovine, prvoj nakon višestranačkih izbora. I jedno, i drugo pristao je jer nije imao tko. Neuki i divlji sa svih strana nadiru, a pametni se samo izmiču. Od Tuđmana je u Zagrebu čuo da će se Bosna dijeliti, a narodi preseljavati. Htio mu je nešto odgovoriti, ali predsjednik svih Hrvata nije imao vremena da sluša. U Sarajevo se vratio izmijenjen. Kao da je vidio lice smrti. Tog četvrtka, negdje u zgradi Skupštine Bosne i Hercegovine, srušio se mrtav. Srce mu se raspuklo prije navršene šezdeset i druge. S dobrim razlogom u Zagrebu ga se nikad ne spominje ni kao veterana hadezeovske stvari, ni kao velikog hrvatskog pisca. Jednog od najvećih modernih.
Roman "Hodnici svijetlog praha" objavljen je dvije godine ranije, možda baš u kasno proljeće 1989, u elitnoj ediciji sarajevske Svjetlosti, nazvanoj Savremeni YU roman. O toj knjizi pisao sam kao tek prerasli dječarac, u jednim sarajevskim dnevnim novinama. Drugi put o njoj sam pisao u ljeto 2012, u stalnoj rubrici Subotnja matineja, u jednim zagrebačkim dnevnim novinama. Ovo je treći put. Neobičan običaj: kad god pročitam "Hodnike svijetlog praha", o njima napišem tekst. A roman i njegov pisac svaki put su sve anonimniji.
Mihovil Jerg profesor je estetike, i udaje kćer. Prva rečenica romana glasi: "Poslije podne gospodin Jerg pozva domaćicu kuće da joj saopći dugu listu zahtjeva za skorašnju svadbu." I već s njom otvara se zagonetka o vremenu i prostoru unutar kojih se pripovijest odvija. Čitatelj pomišlja da ovo nije kod nas, u zrelo doba socijalizma. Uostalom, ni ime profesorovo nije uobičajeno naše. Pa se na prvim stranicama, u poglavljima koja se nižu jedno za drugim u nekom pravilnom, ali teško uhvatljivom ritmu, prije muzičkom nego dramskom, učvršćuje u uvjerenju kako bi to, možda, moglo biti neko devetnaesto stoljeće, izvan konkretnog zemljopisnog prostora. Ali tad zazvoni telefon, netko se na posjed doveze automobilom, pojave se, poput jednog od nekoliko antičkih korova, rođaci iz Hercegovine. I jedan za drugim se, vrlo diskretno, pojavljuju toponimi (uglavnom mjesta u Bosni i Hercegovini, važna i u piščevu životopisu), pa zatim i pojedine etnografske specifičnosti, kao i naznake vremena sadašnjeg. Tako od nekih doba pripovijest nastavlja da lebdi u nekom međuprostoru između nestvarnog imaginarijuma, i zbilje, ili nečega što je u doticaju sa zbiljom. U početku čitatelja to može zbunjivati, sve dok ne prihvati piščeva pravila, ili ne shvati, već pomalo s užasom, sasvim upleten u priču, da se sve ovo, možda, zbiva izvan čovjekove svijesti. U snu, ili u stanju koje je iza sna.
Najveći dio pripovijesti pripreme su za svadbu, dolazak različitih skupina gostiju, prilaganje darova ocu mladenke. "Darovali su mu drvene ploske napunjene lozovom prepečenicom, vijence smokava sa umetnutim lovorovim lišćem, ovčju pršutu, mjehove sira prekrivenog zelenim oksidom, ivu-travu kao lijek od svih bolesti, orahe iz pitome konjičke župe, suhe pastrmke ulovljene u odrazu punoga mjeseca, najbolja vina iz prisoja, gdje i na Badnji dan još ima grožđa, pekmeza od krušaka, meso divljači začinjeno travama, turšije od povrća…" U tim začudnim nabrajanjima upletene su Lukićeve neobične i često zapretene metafore, paradoksalne poput samoga njegova stila, poput te njegove neusporedive barokne jednostavnosti. Kako jednostavnost može biti barokna? Može, gotovo minimalistička. "Potom su dvije žene, obučene u crno i povezane maramama, poklonile svom uglednom rođaku čarape od kozje kostrijeti. Da bi otvorio njihovu šutnju, jer su to izvele u nekoj vrsti pantomime, on ih osmjehnuvši se, upita šta da radi s tim. Žene odgovoriše da su to čarape 'od pokore'".
Nekoliko mjeseci prije Lukićevih "Hodnika svijetlog praha" u ediciji Savremeni YU roman premijerno objavljen je i "Predeo slikan čajem" Milorada Pavića. Godine su to ovoga čuvenog pisca, čiji će postmodernistički rokoko steći svjetsku slavu, a čije će nemoguće metafore u meni stvarati osjećaj mučnine iz pregrijanog ljetnog autobusa s relacije Ploče - Makarska, u kojem istovremeno vonja na staračku mokraću, na dječju povraćotinu i na domaće baklave. Lukić je, na neki neobičan način, bio Pavićev literarni srodnik, samo mnogo, mnogo bolji i ostvareniji pisac. Tako da su u Zagrebu, oko ovdašnjeg Filofaksa i među Čegecovom kvorumčadi, Pavića tih dana i mjeseci slavili poput dežurnoga književnog boga, prvog do Borgesa, a "Hodnike svijetlog praha" nitko se nije udostojio pročitati. Ili, jer i to treba dopustiti, nije bio u stanju pročitati. Izrazitiji spisateljski talenti ponekad traže izrazitije čitalačke talente. Recimo, ovakve rečenice: "Dolje, ispod horizonta zaostalog vina u čaši, samo daleko dublje, ležali su oni brojni što više nikada neće doći, a sanjali su ovaj san svoje reinkarnacije u najodabranijem potomku više od četiri stoljeća svoje bezvremene nade." Osluhnite samo taj "horizont zaostalog vina u čaši". Horizont. Vina. U čaši.
Evo kako Lukić opisujući mirise u jednoj rečenici virtuozno ispiše povijest: "Druga staklenka, više zdjelica za mirisni melem nego bočica, još uvijek je čuvala mirise svih epoha uljepšavanja, preko dvadeset stoljeća stare civilizacije od oštrog zapaha mošusa iz žlijezda sibirskih jelena, prerađenih u alkemijskim radionicama sasanidskog carstva, ulja od kornjačevine sa cimetovom korom, smirne iz Libanona, jasminovog ekstrakta pravljenog u Širazu, sandalovine iz asamskih prašuma, zraka iznad Andaluzije, koralnih soli sa dna Baleora i napokon malaksavajuće arome lavande sa Krita na vrhuncu dekadencije čitavo stoljeće prije Konstantinovog edikta kada nastupa kraj kozmetike i tamjan postaje zvaničnim mirisom kršćanske askeze." Sretan bih bio kada bi se u mojim rečenicama, u žamoru onoga pročitanog što u njima žamori, čule i ovakve rečenice Vitomira Lukića.
Roman "Hodnici svijetlog praha" u Bosni i Hercegovini objavljen je, nakon izdanja iz 1989., još i u pojedinim prigodnim edicijama nacionalne književnosti i piščevih izabranih djela, kojih gotovo da i nije bilo u slobodnoj prodaji. U Hrvatskoj, nikad.
VEZANI ČLANCI
Životopis
"Hodnici svijetlog praha" šifrirani je piščev životopis, i njegova knjiga o smrti i o umiranju. Željezničarsko, kuferaško dijete, rođeno 1929, u Zeleniki, uz posljednju stanicu onodobne Austro-Ugarske željezničke pruge, rastao u Donjem Vakufu, Banjoj Luci i Slavonskom Brodu. Studirao u Sarajevu, radio kao srednjoškolski profesor u Konjicu, očevom rodnom gradu. Kao lektor jugoslavenske je književnosti godinama predavao u New Delhiju, pa je zatim radio kao urednik u obrazovnom programu Televizije Sarajevo. Sve mu se u životu dogodilo između Bosne i Indije. Od nekih doba označen kao hrvatski nacionalist, u karakterističnom sarajevskom spoju pohvale i ironije, prozvan "Proustom iz Donjeg Vakufa". Otvorenog duha, obrazovan i svoj, do srži u svemu ispravan. Neuhvatljivog književnog dara.
Žrtva
Ponekad se i danas dogodi, ono što se nekad događalo često, da se netko među nama upita bi li možda nešto drukčije ispalo je netko od onih pametnijih, obrazovanijih i čestitijih ugazio 1990, 1991. i 1992. u to blato i ta govna, pa i po cijenu gubitka vlastitog obraza pokušao spasiti našu stvar. Sjetim se tad Vitomira Lukića, pa odgovaram: Ne bi! A da nije bilo njega, uzvraćao bih protupitanjem: A koju to stvar?
