Iako je na svom drugom albumu "Novi dan" iz 2007. Jelena Radan kao autorica sudjelovala na pjesmama, Kad nas ne bude nakon dugo vremena prva je pjesma za koju potpisuje glazbu i tekst, a koja je svoju praizvedbu imala na ovogodišnjim Večerima šansone u Šibeniku, 20. kolovoza. Tada je, nakon dojmljive izvedbe nagrađene pljeskom tijekom izvođenja, počašćena drugom nagradom publike te onom ocjenjivačkog žirija za najbolju interpretaciju te večeri.
Iako se Jelena više voli izraziti kroz prozu, na ovoj pjesmi usudila se lirski popričati sama sa sobom – naime, njoj samoj teško je prihvatiti činjenicu da ljudi odlaze... i da se ne vraćaju... da nestajemo i prolazimo... Mirenje s prolaznošću života i uopće poimanje trajanja kao faktora u životu nešto je što je mori, ali i što polako prihvaća...
„Ima takvih dana“, kaže Jelena, „kad imam snage othrvati se slabostima i uživati u radostima, a katkada i ne...“ i aludira tako na stihove kojima završava pjesmu: Sitne radosti kao slabosti uvijek prevagnu...
Zahvalnost prema postojanju dokazuje se kroz mnogo sitnih dinamika kroz dan, pa onda i kroz cijeli život. Pjesma opisuje i dubok odnos s voljenom osobom koja „daje dah“ kad nam ga ponestane u onim ključnim trenucima kad bol sustiže...
Kao i na posljednjem albumu Voyage, Jelena i na ovoj pjesmi surađuje s producentom i aranžerom Edijem Cukerićem, ali i s novim glazbenim prijateljem Konradom Mulvajom, također upletenim u aranžman i programiranje (Montažstroj, Sara Renar...)
Na Jelenin poziv odazvao se i Luka Žužić, trombonist Jazz orkestra HRT-a, koji je odsvirao i klavirske dionice te Tomi Novak, gitarist u Jeleninom bendu. Trombon je zapravo odredio zvuk pjesme uz ritmiku marša na dobošu i tako nas uveo u dostojanstvenu, čak i svečanu atmosferu koja se gradi kroz pjesmu do kraja.
S obzirom na to da je Jelenina namjera bila uhvatiti bar na nekoliko minuta atmosferu pomalo hladne ljetne noći tamo negdje na norveškom nebu, pozvala je da joj se pridruže i djevojčice iz Pjevačkog studija Mozartine iz Zagreba jer je imala viziju djevojačkih glasova kojima bi vokalno obojila instrumentalni dio pjesme i dodala još malo svijetle i nenametljive, a mistične boje.
Krajem kolovoza videospot za pjesmu "Kad nas ne bude", u režiji osebujnih Dina Topolnjaka i Borisa Sekulića, snimao se na području rezervata Đurđevački pijesci i Kloštarski (Kalinovački) pijesci (Natura 2000.) na području Koprivničko-križevačke županije te u Zagrebu na Mirogoju i Cmroku...
Direktor fotografije je izvrsni Filip Tot, za iznimnu montažu zaslužna je Maida Srabović, dok je za pomoć u vidu vizualnog efekta uskočio Vedran Štefan. Svi su oni dio ekipe koja uspješno surađuje nekoliko godina, a na ovom spotu pokazala je zavidnu predanost. Stilistica je dražesna Ljupka Tanevska, za šminku su zaslužne Antonia Šiljić i Petra Sever, a za frizuru frizerski salon Mandala. U organizaciji je sudjelovao i pomogao Art Travel.
Ekipi su se pridružili i neobično talentirani mali akteri, plesačice iz Plesnog studija Korak iz Čakovca: Nora Mesarić, Klara Tot i Nikolina Martinec pod koreografskom palicom Virne Hošnjak, mali svirači Ivona Topolnjak na trombonu (inače svira klarinet), Niko Vidović na dobošu i najstariji među njima Filip Jengić. Kako bi sve generacije u pjesmi o prolaznosti bile zadovoljene, pomogla je i baka Kristina Kozar. Svesrdno su priskočili u pomoć Marinko Topolnjak i Marko Topolnjak iz Nedelišća.
Dino, jedan od režisera, kaže o ideji spota za pjesmu Kad nas ne bude: „U maršu i igri, ovaj videospot spaja dva svijeta, onaj u kojem živimo i kojim prolazimo, idemo svojim putevima, hodamo jedni kraj drugih i onaj koji ne poznajemo, koji barem naslućujemo – život s nekom drugom djecom, odraslima i bakama...“
>> Jelena Radan o kćeri Maši: Naša djevojčica znatiželjno promatra svijet oko sebe, Boris i ja uživamo
Jelena, fenomenalno. Zašto ovakve umjetnice nisu više zastupljene na našoj sceni? One to zaslužuju. Pjesma ima početak, sredinu i kraj. Ona je ženstvena, profinjena. Spot kreativan, zanimljiv, vrlo gledljiv i za razmišljanje