Otvorio je dušu, odgovarao potpuno iskreno – ove riječi mnogima zvuče kao obične floskule, no u ovom intervjuu s našim glazbenikom Markom Kutlićem upoznat ćete umjetnika u potpunosti. Marko se nije bojao odgovarati ni na jedno pitanje i s dozom humora nam je ispričao sve što mu se dogodilo dok je živio život uličnog svirača. O tome je napisao i knjigu, a priprema i koncert u Tvornici 8. ožujka iduće godine. U ovom intervjuu željeli smo prikazati Kutlića kao čovjeka izvan naslova koje smo o njemu čitali – i vjerujemo da smo u tome uspjeli.
Vratili ste se s putovanja po svijetu, snimate novi album, pripremate i koncert u Tvornici. Kakav je osjećaj biti opet u svojoj domovini i imati toliko novih projekata?
Lijep je osjećaj jer volim svoju domovinu, volim i svoj jezik, na njemu se ipak najbolje izražavam i kroz njega nekako najbolje dijelim osjećaje koji žive u meni. Istina je opet da na neki način osjećam i lagano uzbuđenje i neizvjesnost jer se nakon dugog vremena vraćam pred ljude i ulazim u neku vrstu strukture koja je sama po sebi dosta oprečna mom karakteru, jer sam za sebe mislim da sam najplodonosniji i najkreativniji tj. da najviše mogu dati baš onda kad sam slobodan.
Svi su pisali o tome kako svirate na cesti, neke je to iznenadilo, što kažete takvim ljudima?
Iskreno, nemam što reći takvim ljudima, ako mislite na one koje je to negativno iznenadilo. Sve sam rekao u svojoj pjesmi "Moram dalje": "Svaka ružna riječ se odbija od mene i svaka će stići onog tko je šalje". Ta pjesma na neki je način moja ispovijed. Svatko ima pravo na svoju perspektivu, istinu i mišljenje, a ja se ne obraćam svima. Obraćam se onima koji imaju uši da čuju, onima koji me razumiju ili koji me barem žele pokušati razumjeti – onima čija duša titra na istim frekvencijama kao moja. Nemam potrebu svidjeti se svima, to potvrđuju i moj život i moja djela. Kritiku mogu prihvatiti samo ako procijenim da dolazi iz dobre namjere ili ljubavi, ako procijenim drukčije u tom slučaju me ne diraju te riječi i ne dopiru do mene. I sam nastojim tako živjeti i rijetko dijelim savjete ljudima, a naročito kritike, ali ako već moram, onda nastojim da sve to bude u ljubavi i iz ljubavi. Postoji stara latinska poslovica: "Aquila non capit muscas." ("Orao ne hvata muhe.") S muhama se neću zamarati. Naprotiv, pustit ću ih da rade ono što najbolje znaju – lete po govnima, a ja ću poput orla u miru i slobodi letjeti ovim nebom koje mi je darovano.
Kako ste zapravo došli do te odluke?
Moje posljednje oglašavanje prije odlaska iz Hrvatske i velike životne promjene bilo je objavljivanje pjesme "Nestajem", posljednjeg singla s albuma "Poleti ptico". Nakon toga nisam imao potrebu, niti sam planirao išta objavljivati – ni u medijima ni na društvenim mrežama. Ovo je zapravo moj prvi intervju otkako sam otišao.
Prvih par dana po odlasku proveo sam u Trstu. Sjećam se, jedan od tih dana zazvonio mi je telefon. Inače se nikada ne javljam na skrivene brojeve, ali, eto, taj dan odlučio sam javiti se. Čuo sam ženski glas s druge strane koji me pitao: "Marko, zašto si nestao?" Šutio sam, nisam ništa ogovarao, poklopio sam slušalicu i zapisao sljedeće: "Otišao sam da se sastavim, jer sam rastavljen. Da stvorim nešto novo. Da vidim malo svijeta. Da upoznam neke nove ljude i kulture. Da steknem nova znanja. Da zađem duboko u sebe i kroz muziku očistim svoju dušu od trulih stanja u kojima se nalazila zbog emocija koje su ostale u eteru. Te emocije najbolje se čiste kroz umjetnost, a umjetnost koju ja biram jest muzika, poezija i slikarstvo. Da se vratim kao bolji otac, bolji sin, bolji brat, bolji partner i bolji prijatelj, kao bolji čovjek. To je neiskrivljena istina i čežnja koja je proizašla iz moje dubine u tom trenutku.
Prije nego što dublje odgovorim na ovo pitanje, važno je napomenuti da je jedna od mojih osnovnih odrednica kreativnost. Ja sam pjevač, interpret, ali sam isto tako i autor većine svojih dosadašnjih pjesama.
U vrijeme kada sam donio tu odluku da se malo "maknem", radio sam s ljudima koji nisu vjerovali u moj autorski rad i potencijal, pa su me iz istog razloga usmjeravali na suradnju s raznim autorima s kojima nisam u tom trenutku bio na istoj valnoj duljini. Osim toga, htio sam pjevati svoje pjesme. Kad pjevam svoje pjesme, tada mi ljudi vjeruju, a kad pjevam tuđe, ako ih nisam duboko proživio te ako sam procijenim da su napisane samo da bi se vrtjele na radiju i da bi netko ostvario financijsku korist – u tom trenutku ne vjerujem ni samome sebi, pa kako će mi ljudi vjerovati.
Sjećam se, nekoliko dana prije no što sam donio tu odluku, tadašnja menadžerica zamolila me da odem snimiti neke pjesme u studio kod bivšeg suradnika s kojim sam radio još na početku javnog djelovanja. Nisam bio sretan s tom idejom, ali htio sam da "svi budu sretni" pa sam tako i učinio. Kad sam čuo pjesme koje sam trebao snimiti, nije mi bilo dobro. Unatoč tome što sam rekao da to nema nikakve veze sa mnom i moje jasno iskazivanje nezadovoljstva, na nagovor sam ipak ušao u gluhu sobu da snimim te info-snimke. Kad sam stavio slušalice na glavu i treći put u tom danu izdao samog sebe, pojavili su mi se fizički bolovi u vratu i donjem dijelu kralježnice, čak mi se i vlastito tijelo borilo protiv toga da pjevam nešto u što nemam ni grama vjere. U tom trenutku dogodila se prekretnica u mojoj glavi i odlučio sam da ću prekinuti suradnju s kojom dugo nisam bio zadovoljan.
Nekoliko dana poslije, sjećam se, bio je vrući ljetni dan, ponedjeljak 10. srpnja 2023. Probudio sam se. Imao sam taj dan nastup u zagrebačkom HNK. Bio sam još uvijek pod dojmom negativnih emocija koje su me obuzele dan prije. Umio sam se, pogledao u zrcalo i pitao samoga sebe: "A tko si ti?" Ponovio sam to još dva puta. Nisam znao odgovoriti na to pitanje. U tom trenutku za mene je to bilo poražavajuće. Shvatio sam da tu leži korijen svih mojih tuga, tegoba i problema. Zamisli, hodaš ovim svijetom određen broj godina, imaš mišljenje o svemu i svačemu, a ne znaš riječima artikulirati i opisati svoj bitak čak ni samome sebi. U tom trenutku sam prelomio i odlučio da odlazim na put u potragu za sobom. Potraga je već krenula u toj godini, a nakon prekida s tadašnjim suradnicima, odlučio sam godinu privesti kraju dostojanstveno, ali i fer prema ljudima s kojima sam surađivao do tada. Pa smo se oprostili jedni od drugih onako kako sam sam poželio – koncertom u Tvornici Kulture i objavom mojeg najdražeg albuma "Poleti ptico". Kad je sve to završilo i kad je godina polako primakla kraju, počeo sam s pripremama za put u potpuno nepoznato. Kad ovo kažem, ne šalim se nimalo, stvarno nisam znao što me čeka, ali odlučio sam i nije bilo ni pomisli o odustajanju. Najluđa stvar – kad sam krenuo na put, ostao sam na samo 100 eura. Danas vjerujem da je cijela ta ideja bila Božja intervencija u mojem životu, otvorio mi je put i pokazao način kako da se vratim sebi. Plan puta, odluka da sviram na ulici, kao i odluka da sam, uz pomoć prijatelja i bliskih ljudi sastavim svoju "kuću putujuću" od starog kombija i da praktički živim na cesti – sve se to slagalo "samo od sebe" u sljedećem periodu.
Sada, kada se mom dragom sabbaticalu lagano bliži kraj, usudit ću se reći da kompromis može postojati oko svega, ali ne oko promjene sebe i svoje biti da bi zadovoljio nekoga drugog. Esencija uvijek mora ostat ista i ne smije se mijenjati jer to na kraju može završit kobno za mnoge. Danas također znam da sam oduvijek znao tko sam, samo sam se pogubio u svim tim relacijama.
I ovim putem želim zahvaliti Marcu Doloreu jer me doveo kući i jer mi je dao priliku da iziđem na pozornicu pred ljude s potpuno drukčijom energijom.
Za sve one koji si, poput mene, teško mogu zamisliti život uličnog svirača – i to ne samo zato što sam pomalo agorafobična – možete li nam opisati kako izgleda jedan vaš dan, primjerice u Italiji? Gdje spavate, što jedete, s kim se družite?
Potpuno vas razumijem. Ni ja ne volim velike gradove i velike gužve, mnogo su mi draži manji. Iako sam prošao sve i velike i male, ali ono što iz iskustva mogu reći jest – ako grad ima metro, nije za mene. Život uličnog svirača je svakakav. Najiskrenije, nikad ne znaš što te čeka i čovjek zaista svašta može doživjeti. Imam sreću pa sam doživio mnogo više lijepih od onih ružnih trenutaka i sve sam ih zapisao u jednu malu bilježnicu od nekih 250 stranica (smijeh), u koju će svi uskoro imat priliku zaviriti. Iz osobnog iskustva mogu reći da sam živio više u zadnjih godinu i pol dana nego u zadnjih deset godina. Pitali su me nekoliko puta moji prijatelji: "Pa dobro, što izvodiš? Kad ćeš se vratiti? Je l' ovo nekakva predstava i ako jest, kad će završiti? Što se događa?" Odgovorio sam im svima točno onako kako jest. Nisam htio glumiti uličnog svirača, raditi neke socijalne eksperimente pa svirati tjedan – dva na ulici. Odlučio sam zaista živjeti kao ulični svirač. Samo u 2024. godini odbio sam sve ponude za koncerte koje sam imao u toj godini, osim onoga na Silbi koji je sad već postao tradicija. S obzirom na količinu upita koje sam imao, mogao sam samo u toj jednoj godini zaraditi za stan u Zagrebu, ali u tom trenutku to mi je bilo nevažno i sretan sam da je tako. Htio sam stvarno živjeti život uličnog artista i samo tako zarađivati za život. E sad, ima ona jedna: "Pazi što želiš, možda ti se i ostvari" (smijeh) pa eto meni barem je, doživio sam sve što čovjek na ulici može doživjet. Opljačkali su me više puta, nekoliko puta brutalno, dva puta malo manje brutalno, iznapadali su me, bilo je trenutaka kad nisam mogao vjerovati koliko mi je dobro i kako lagano živim i uživam, kako sve lijepo teče, a bilo je trenutaka kad je bilo grozno i kad sam bio na rubu egzistencije. I onda krene Murphyjev zakon i ne možeš se iskobeljati iz tog vrtloga koji te vuče dolje. Tada ne pomažu ni pozitivne afirmacije, ni misli, nitko – meni je u tom trenutku pomagao samo Gospod. Znao sam danima jesti kikiriki jer nisam htio posuđivati novac. Jedino što mi je bilo bitno i beskompromisno jest da svaki mjesec svojoj djeci pošaljem novac za život, sve ostalo ćemo nekako... Ali kad bih rekao da mi je uvijek bilo lako, lagao bih.
Ulica je sirova, ali iskrena. Na njoj nema prevare, sve je točno onako kako jest. Zato sam valjda toliko i uživao, jer ulica – kao ni ja – ne trpi bullshit. Svaki dan bio je drukčiji. Kad god bih izašao na ulicu dogodilo se nešto novo, neki novi susret, neka nova situacija. Neke sam dane znao provesti samo u kombiju čitajući, razmišljajući, pišući pjesme i stvarajući neke nove ideje, to sam uglavnom radio kada su bili kišni dani ili kad je vjetar jako puhao, jer u tim trenucima nemoguće je svirati na ulici. Još po kiši 'ajde nekako – možeš naći sklonište i sakriti se u neki haustor, ali kad vjetar krene puhati, pogotovo u zimskim danima, moraš se skloniti, nema druge opcije. Najveću radost upravo sam doživljavao u tom susretu s ljudima, to je ono za što živim. Da služim, da nekom nešto dam. Živim za onaj trenutak kad se duše spoje, kad se energije pomiješaju. I živjet ću za taj trenutak cijeli život. Nitko mi ne može platiti ono što u meni može probuditi iskren dječji osmijeh, ples prolaznika ili duboki pogled duše koja u tom trenutku koegzistira sa mnom. Nitko mi ne može dati ono što mi pokloni jedno slomljeno srce. Vidim sve i hranim se tuđom radošću. Zahvalan sam Bogu što mi je dao privilegij da živim sve ovo o čemu govorim, beskrajno sam mu zahvalan. I zahvalan sam svakom čovjeku dobrog srca kojeg sam sreo na svojem putu, svakome tko mi je pomogao, bilo osmijehom, riječju, ili čak onom najmanjom monetom od jednog centa, jer svaki taj dar potvrdio mi je da sve ima smisla i dao mi je snagu da se borim za sve ono što mi je vrijedno, da ostanem dolje na zemlji, ali da polako i hrabro guram naprijed.
Cijelo putovanje bilo je pravi vrtuljak emocija. Proživio sam doista mnogo toga, no o svemu tome ljudi će imati priliku detaljnije čitati u putopisnoj knjizi koju sam napisao i koju planiram objaviti iduće godine.
Poznato je da ste bili u Italiji. Koje ste gradove uspjeli posjetiti?
Kad sam krenuo na put, imao sam druge planove. Mislio da znam kamo idem, a onda me na kraju sam put iznenadio i shvatio sam da zapravo nisam imao pojma. Većinu vremena proveo sam u Italiji. Prošao sam cijelu Italiju od Dolomita sve do "pete" na čizmi. Sjever i jug su mi zapravo i najdraži, taj kontrast, ta talijanska raznolikost mi je nevjerojatna. Najdraže regije su mi Puglia i Alto Adige, ali ima i jedan biser u samom središtu Apeninskog poluotoka – Umbria, koja je divna, srce Italije. Nisam brojio, ali mislim da sam prošao ukupno više od 300 mjesta u pet zemalja uključujući metropole, gradove, sela i manje sredine, od kojih su mi se najviše svidjela manja mjesta. Ona su nekako po mojem guštu, kad ima života, ali kad nije prenapučeno. Tipa Rim je predivan grad, od povijesti, arhitekture do kulinarstva, čovjek zaista ima sve na dlanu, ali prevelik je to kaos za mene. Sada, kad sam malo dublje zašao i istražio talijanske i francuske metropole, mnogo više cijenim i volim svoj Zagreb koji unatoč tome što je metropola ima poseban mir i kulturu, kakvu na ovim mjestima ne možete pronaći. Od mjesta koje sam posjetio u Francuskoj najdraži mi je bio Chambéry koji mi je ostao u baš lijepom sjećanju. Lyon je bio jako zanimljiv i lijep, ali opet za moj ukus prenapučen. Radije ću se vratiti istočnije, puno su mi draži Trst i Ljubljana. Švicarska je cijela divna – od gradova poput Züricha i Lucerna, pa sve do manjih mjesta, kao neka zemlja iz bajke, gdje sve ima smisla, sve je posve logično i predivno, osim ljudi koji su baš hladni. Sve u svemu, bilo je jako zanimljivo i svakako poticajno jer me cijelo putovanje ohrabrilo da nastavim i dalje istraživati i tražiti inspiraciju i ideje na nekim novim i neotkrivenim mjestima.
Jeste li se nekad na ulici osjećali usamljeno? Mnogo ljudi oko mene, a nigdje prijateljsko lice?
Na ulici se gotovo nikad nisam osjećao usamljeno. Znao sam se nekad osjećati umorno, tužno i shrvano, ali rijetko kad usamljeno. Meni nije teško, ja lako pronalazim društvo. Ljudi mi se uglavnom sami približe i otvore mi dušu, vjerojatno jer osjete da ih neću osuditi. Oduvijek sam bio otvoren iako sam po svojoj prirodi jako intuitivan i introvertan, imao sam tu sreću da imam i ovu oprečnu ekstrovertnu crtu dosta izraženu, što mi je drago. Unatoč svim padovima i lomovima, kojih sam bome nakupio u ovom ne baš dugom životu, ostao sam ipak otvoren i naučio sam samog sebe kako da se ne zatvaram. Ništa se dobro, a ni loše ne može dogoditi nikome tko je zatvoren, ali kad su ti ruke širom otvorene i kad imaš hrabrosti da budeš gol i ranjiv pred drugim, e tu se događa čarolija.
Koliko su vas ta putovanja umjetnički promijenila, ali i kao osobu?
Ne znam kako bih ti odgovorio na ovo pitanje. Dosta se patim kad je u pitanju samoprocjena i oduvijek sam bio jako samokritičan, ali odgovorit ću ti iskreno onako kako zaista osjećam i mislim. Mislim da se moja esencija nikad nije promijenila, ona je od spoznaje da živim, pa do današnjeg dana ostala ista. Mislim da je iskra koja gori u meni i duh koji nosim ostao isti i nepromijenjen od početka. Jedino što bih mogao istaknuti kao drukčije jest sposobnost da se nosim sa životom i sam sa sobom, sa svojim manama i nedostacima. Sposobnost da prihvatim sebe onakvog kakav jesam i da se ne trudim mijenjati dijelove sebe koje ne mogu promijeniti te da radim na onome što mislim da mogu ispraviti. I sposobnost da jasno artikuliram ono što želim i na što pristajem te što nikako ne želim i na što ne pristajem, mislim da su to najveće promjene, a sve je to proces sazrijevanja.
Kako su vaši roditelji reagirali kada ste im rekli da odlazite svirati na ulicama u inozemstvu? Je li im to bio veliki šok? (Moja bi mama vjerojatno doživjela napadaj, a imam već velikih 36 godina)
Isprva nisam naišao na razumijevanje u obitelji glede mojih vagabundskih podviga (smijeh), osim od osobe od koje bih to najmanje očekivao – svog brata Gabrijela. On je prilično racionalan i pragmatičan, ali pokazao je veliko razumijevanje i mnogo mi je pomogao dok sam slagao kombi. Ne čudi me što su roditelji u početku reagirali zabrinuto – mogu ih razumjeti, jer nije lako biti roditelj i primiti takvu informaciju od djeteta, bez obzira na godine. Briga je uvijek prisutna, a ono što se kod mene dogodilo bio je za sve, ne samo za mene, zaista velik zaokret. Na kraju, kada su vidjeli da moja odluka nije samo hir nego čvrsta odluka s višim ciljem, možda to tada nisu mogli potpuno razumjeti. Ipak, više nisu imali potrebu preispitivati moju odluku; pitali su me kako mi mogu pomoći i od svih sam dobio veliku podršku, kao i uvijek do sada.
I sami ste roditelj, što biste svojim dečkima savjetovali da se oni odluče na takav put?
Sada, dok razmišljam o tome da bi mi moj Petar jednog dana mogao doći i reći da odlazi na ovakav put, možda bolje razumijem perspektivu i ono što se tada događalo u srcu mojih roditelja. Nije laka zadaća biti roditelj, nemaš uvijek nešto pametno reći. Svakako bih im rekao da sam tu i da me uvijek mogu nazvati ako bilo što krene po zlu. Dao bih sve od sebe da im pomognem u datom trenutku. Molio bih se za njih da se hrabro, borbeno i pravedno nose sa svime što se nađe na njihovu putu. Jedna stvar će uvijek ostati ista – svaki dan i noć ću se buditi i ići u krevet s njima u mislima.
Jeste li uspjeli na tom putu sklopiti neka nova prijateljstva, poznanstva koja će vam ostati za cijeli život?
Stekao sam toliko lijepih prijateljstava za koje se zaista nadam da će ostati za cijeli život. Divni ljudi, posebna i duboka iskustva, priče i situacije – uspomene za cijeli život.
Otkrijte nam nešto o svojim novim pjesmama koje su nastale dok ste bili na putu, što vam je bila najveća inspiracija? Označavaju li one i neku vrstu vašeg novog početka ili drukčijeg smjera?
Dok sam bio na putu, napisao sam mnogo toga, ali neću to miješati. Ja sam stara škola i volim da svaki album ostane zapis određenog vremena. Najprije ću objaviti pjesme koje sam napisao ranije, ali tada nisam imao hrabrosti izaći pred ljude tako slomljen i potpuno ogoljen. Završio sam te pjesme dok sam bio na putu. Malo sam ih kozmetički dotjerao, uglavnom melodijski – riječi su uglavnom ostale u onoj formi u kojoj su iscurile na papir. Većina pjesama koje će se naći na mojoj novoj ploči nastala je u trenutku dok sam živio u dubokoj boli i tuzi. Sjećam se, spavao sam tada po 18 do 20 sati dnevno, nisam skoro uopće izlazio iz stana, slabo sam pričao s ljudima i izbjegavao sam svaki kontakt s drugim čovjekom. Bio sam baš ranjen i sakrio sam se. Trajalo je to jedno dulje vrijeme – sigurno nekih pola godine. Unatoč mojem vedrom duhu u tom trenutku nisam bio optimističan i ni sam ne znam kako sam to preživio. Kao i uvijek, liječio sam se muzikom i u tom trenutku sam napisao sve te pjesme. Sad s odmakom nemam problem da podijelim to s ljudima, zapravo smatram da nema smisla da ostanu neobjavljene, jer istinski vjerujem u njihovu vrijednost. Nije to nikakav vrhunac poezije, ali je iskreno i moje, u tim pjesmama se nalazi sirova, duboka i iskrena bol i tuga s kojom sam u tom trenutku živio i koja je bila moj najbolji prijatelj u tom razdoblju života. Nadam se, kako reče gavran, nikad više.
Mediji su vas često nazivali miljenikom Hrvatica. Jeste li se tako osjećali?
Ne. Nikada se nisam tako osjećao niti me takve etikete iskreno zanimaju. Ne vidim se kao ničiji miljenik. Ja sam duša koju boli isto kao i nekog drugog, koja se raduje isto kao i netko drugi, koja se smije i plače kao i drugi, jednom riječju – samo čovjek.
Bili ste dosta u fokusu javnosti kada ste se razveli, zbog vjere, pa i zbog prekida suradnje s bendom 'Pravila igre'. Možete li nam opisati kakve emocije imate u trenucima kada se secira vaš privatni život? Kako se osjećate kao čovjek?
Nikad mi nije bilo drago kada je moj privatni život bio u prvom planu tj. pod povećalom, iako sam si za mnogo toga bio sam kriv, ali na greškama se uči – sve mi je to bila škola i drugi puta ću pametnije. Kao čovjek danas se osjećam odlično – zadovoljno, ispunjeno i svrhovito, pun sam života i elana više nego ikad prije iako mi je 30. na plećima (smijeh).
A tko je onda zapravo Marko Kutlić izvan ovih priča u medijima?
Ja sam onaj koji želi biti. Jer kad jesam onda sam živ. Često i nisam, tada se baš i ne volim. Po ovom odgovoru izgleda da sam i filozof (smijeh). Veliki sam emotivac, a nusproizvod moje emotivnosti jest moja potreba za izražavanjem – tako da sam i kreativac. Pjevač – moja duša pjeva, dok pjevam najviše sam živ. Sanjar. Sluga, to bi najviše htio biti jer najsretniji sam kad služim i baš imam veliku potrebu služiti i dati se drugom čovjeku kroz sve u čemu mogu donijeti neke plodove. Seronja sam – katkada. Cinik. Grozan sam i nekad baš nemam granicu. Otac, sin, brat i prijatelj.
Što volite čitati, gledate li Netflix? Najdraži film? Serija?
Volim čitati uglavnom duboka štiva: duhovne knjige, filozofiju, biografije, autobiografije i romane. Volim sve, od Svetog pisma, Bertranda Russella i C. G. Junga, pa do nekih komercijalnih autora s dobrim slikovitim metaforama i parabolama, poput Paola Coelha, te novijih odličnih autora kao što je Matthew McConaughey, koji je na kraju pokazao da zna mnogo više nego što su mnogi mislili – ne samo glumiti u romantičnim komedijama (smijeh). Najdraži film mi je Déjà Vu, najdraži glumac Denzel Washington, a najdraži redatelji Christopher Nolan i Quentin Tarantino. Ponekad bacim oko na Netflix; prije sam ga puno više gledao, a sada možda dva‐tri puta mjesečno. Serija koja je na mene ostavila najveći dojam jest Black Mirror – zastrašujući prikaz blagog futurizma.
Što radite prije spavanja, imate li neku beauty rutinu, meditaciju neki ritual?
Nemam nikakve posebne rituale i rutine. Uglavnom samo zaspim od umora (smijeh). Nikad nisam imao problema sa spavanjem, oduvijek spavam kao beba. Nadam se da će to ostati tako.
Jeste li pisali dnevnik u osnovnoj školi? Sjećate li se što vas je tada najviše mučilo?
Nisam u osnovnoj školi, ali zato jesam sada dok sam bio na putu, da nadoknadim (smijeh). Iskreno, mučila me smrtnost i o njoj sam mnogo razmišljao tj. mnogo sam razmišljao općenito, od malih nogu do danas ta karakterna crta je ostala ista – uvijek u svojim mislima. Nisam htio umrijeti, stalno sam razmišljao o daru života i koliko je život lijep. Uvijek sam čeznuo da budem besmrtan. Sad znam da sam besmrtan.
Jeste li primarno osoba koja na svijet gleda pozitivno? Što vas u današnjem svijetu najviše smeta?
Ne znam. Mislim da sam realniji. Pogađa me dosta svijet i ono što se događa oko nas te smatram da je trenutačno stanje društva i ljudi u strmoglavom padu u propast. Smatram da nisam pesimističan već realan. Najveći problem su ti polariteti koji su oduvijek prisutni, porast psihičkih oboljenja i ovisnosti – najviše te droge na koju su svi navučeni - mobiteli tj. pametni telefoni.
Jeste li se u međuvremenu zaljubili?
Uvijek sam zaljubljen – u trenutke, u ljepotu, u glazbu, u život... a možda i u osobu ako mi pokaže da je sve to povezano. Ljubav ne volim objašnjavati riječima – ona se živi i čuva.
U posljednje vrijeme često mijenjate izgled – malo brade, malo blajhanja, zatim duža kosa, pa pletenice. Jesu li to odluke koje donosite u trenutku ili o njima razmišljate danima?
Nisu to teške odluke zbog kojih bih razmišljao danima. Padne mi nešto na pamet i tako i napravim, ako u tom trenutku to osjećam. Sve što sam tada nosio i sve što sam tako osjećao, bilo mi je super.
I kakvi su onda planovi dalje? Nova frizura za novu eru Marka Kutlića? U kakvom izdanju ćete stati pred publiku u Tvornici i možete li nam otkriti točan datum koncerta?
Ništa od toga. Osim duhovne neka bude vidljiva i ona vizualna promjena. Lijepo mi je ovako i sigurno se neko vrijeme neću ni šišati ni brijati jer baš mi odgovara ovaj "bohemian style". Takav ću, nadam se, izići i 8. ožujka pred zagrebačku publiku. Vraćam se u Zagreb za Dan žena. Može li bolje? Ja kažem da ne može.
Što još fanovi mogu očekivati osim novih pjesama? Pobijedili ste u "Zvijezde pjevaju", razmišljate li opet o takvom nekom formatu?
Svašta. Rekao sam da mi je u planu tijekom sljedeće godine osim albuma objaviti i knjigu koju sam napisao za vrijeme puta i svirati posvuda, ondje gdje me pozovu i ugoste. Nisam ja pobijedio, pobijedila je Arija Rizvić koja, osim što je vrhunska kazališna redateljica i glumica, isto tako fantastična je pjevačica i velika radnica. Da sam imao nekog drugog pokraj sebe, teško bih pobijedio. Ne razmišljam više o takvim formatima. Drago mi je da sam pokušao, ali puno mi je draža ulica.
Otvori KEKS Pay
Tako mlad a tako izgubljen