Vraćanje viznog režima, pozivanje veleposlanika Srbije na razgovor,
diplomatski protesti, povlačenje hrvatskoga veleposlanika iz Beograda,
prekid diplomatskih odnosa... Sve su to diplomatske mjere kojima
raspolaže jedna država protiv druge, u ovom slučaju što bi Hrvatska
mogla napraviti protiv Srbije nakon kanonada optužbi na račun Oluje, i
uopće Domovinskog rata, koje stižu iz Beograda. Umjesto svih tih mjera,
naše Ministarstvo vanjskih poslova reagira priopćenjima i javnim
istupima ministra Jandrokovića, kao i verbalnim reakcijama drugih
državnih dužnosnika.
Netko će reći da je sve to premlako i da bi Hrvatska trebala pokazati
mišice. Ne treba, upravo suprotno! Koliko god Hrvatska imala svoje
unutarnje probleme, ona i na ovaj način pokazuje da se odmakla od
ratoborne retorike koja ne vodi nikamo, upravo one retorike koja još i
danas stiže iz Srbije, i to iz njezinih vladajućih struktura. Hrvatska
je ipak naprednija, dok je Srbija i dalje zarobljena u svojim mitovima.
I onda se javi Milorad Pupovac, lica kao iz grčke drame, koje se
dodatno skamenilo nakon što je Haag prihvatio suditi Srbiji za genocid.
Samo prihvatio, još ne i presudio! Onda on prvo zaprijeti da bi Srbi
imali više razloga za tužiti, tko zna koliko stoljeća unatrag, a nakon
kanonade optužbi na račun Hrvata promovira se preko noći u regionalnog
mironosca i predlaže neki tim za pomirenje između Hrvatske i Srbije.
Da, upućeni smo jedni na druge. Sve miroljubive inicijative su
dobrodošle. Nikome ne treba ratnohuškačka retorika. Ali pomirenje će
biti iskreno moguće tek kad Srbija i Srbi, kao i njihovi vodeći ljudi,
među kojima je i Pupovac, priznaju i preko svojih usta konačno uspiju
prevaliti da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije i kad
prihvate posve jasne povijesne činjenice, bez bježanja i od hrvatskih
pojedinačnih zločina u oslobodilačkom ratu.
No, može li Pupovac biti mirotvorac? To je moralno pitanje za njega
samoga, ali i te kako važno za javnost. Jer dosad nitko, pa ni on, nije
demantirao Slavka Degoriciju koji je teško optužio Pupovca u svojoj
knjizi. Degoricija je ustvrdio da se Pupovac 1991. zalagao za dvojicu
Srba liječnika koji su na okupirani teritorij švercali medicinsku
opremu.
Naši su ih pustili i nije im pala ni dlaka s glave. A naša je strana
pak tražila da se Pupovac založi za pakračkog liječnika Ivana Šretera
kojega su lokalni Srbi u isto vrijeme oteli jer je svojim mirotvorstvom
ometao tamošnju srpsku pobunu. Pupovac je obećao i dalje zašutio.
Poslije se pokazalo, što je ovaj znao, da su Srbi Šretera vrlo brzo
mučki likvidirali i danas mu se ne zna za grob. A Pupovac do danas o
tome šuti i drži lekcije o mirotvorstvu. Hvala lijepa!
U POVODU
